Centar za pozorišna istraživanja ApsArt pokrenuo je regionalni projekt “Najteža uloga” koji podrazumijeva produkciju predstave o seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju glumica, nastale na osnovu njihovih istinitih iskustava. Projekt je zamišljen kao regionalan i uključit će razne umjetničke organizacije i kolektive iz BiH, Hrvatske i Crne Gore.
Partneri projekta do sada su Narodno pozorište Beograd i Inicijativa “Nisam tražila” iz Sarajeva.
ApsArt putem svoje stranice pozive sve one koje žele progovoriti o svom iskustvu.Također i one koje žele kao glumice da učestvuju u procesu pripreme predstave a koje se mogu prijaviti tako što će poslati svoj CV na apsart1@gmail.com sa naslovom mejla: „Najteža uloga“.
Pripreme na projektu počele su tokom ljeta prošle godine na inicijativu jedne glumice koja je pristupila ApsArt-u sa svojim i prikupljenim ispovijestima njenih kolegica.
– Počele smo da razgovaramo o ideji da napravimo predstavu, kao i da nastavimo da prikupljamo iskustva glumica, i zbog toga smo na sajtu ApsArt-a VIDEO još u augustu otvorili formu na kojoj je mogla anonimno da se ostavi ispovijest – kazala je u razgovoru za Fenu rediteljka i izvršna direktorica ApsArt Centra za pozorišna istraživanja Aleksandra Jelić.
Ona je kazala da su u oktobru za pripremnu fazu projekta dobili podršku Fondacije “Rekonstrukcija ženski fond”, koja je prepoznala važnost te incijative.
Jelić podsjeća da je tokom januara nekoliko glumica u Srbiji izašlo u javnost s istinom o doživljenom traumatičnom iskustvu. Taj niz događaja ohrabrio ih je da nastave s pripremom projekta jer u Srbiji opšte raspoloženje javnosti povodom teme koja se tiče seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja glumica nije baš bilo podržavajuće.
– Kada je jesenas najavljivan dokumentarni film Danijele Štajnfeld javnost, čak i stručna, je reagirala s osuđujućim komentarima u stilu – šta je čekala do sad, što ne otkrije ko je to? Za nas su i tada kao i sad takvi komentari pokazatelj koliko je naše društvo duboko neobrazovano kada je u pitanju ova problematika, i često sklono generalnoj osudi, što je strašno jer žrtva ponovo prolazi koz pakao bivajući dodatno društveno stigmatizovana – navela je Jelić.
Nisu, kaže, očekivali da dođe do pozitivne lančane reakcije u zemljama regiona, pre svega u BiH, kao i Hrvatskoj. Iz tog razloga je i donesena odluka da projekat učine regionalnim.
Partneri projekta su i neoformalna Inicijativa “Nisam tražila”, koju su osnovale mlade glumice i čija je stranica na FB dobila na stotine glumačkih ispovijesti i još hiljade ispovijesti djevojaka i žena iz drugih profesija ili oblasti života.
Strahotne razmjere te pojave, naglašava Jelić, pokazale su se u svim segmentima društva na teritoriji skoro cijelog Balkana, što smatra da mnogo govori o zajedničkom mentalitetu i patrijahalnim matricama u kome je žena objektivizovana i potlačena. Također ističe da su u pregovorima s još nekim organizacijama iz BiH i u potrazi za partnerima u Hrvatskoj.
Kako objašnjava, ispovijesti i lični materijali se koriste u savremenom pozorištu kao legitiman dramski materijal. Predstave tzv. verbatim teatra su cijele od dokumentarnog materijala, ali postoje i druge pozorišne forme gdje se prepliću fikcije i lično i to zavisi od estetike autora te dramatruškog zahvata.
– Predstava će jednim dijelom biti u dokumentarnom, a drugim će propitivati društvene norme i kritički se osvrnuti na društveni kontekst u kome se takve pojave normalizuju i smatraju obaveznim dijelom posla ili nekom vrstom žrtve koja se mora podnijeti zarad “estetskih dometa”, “uspjeha” ili “profesionalne izvrsnosti”.
S jedne strane kada se prorađuju lične traume kroz umjetničku formu ili dramski jezik one svakako mogu imati iscjeljiteljski i transformativni efekat na osobu koja ih je proživjela, s druge strane ApsArt se u dosadašnjem radu osvjedočio u tome koliko pozorište može imati tu istu pročišćujuću ulogu kad u svojoj zajednici govori o onome o čemu se ćuti, što se gura pod tepih. Mi vjerujemo da u ovom društvu punom laži i obmana pozorište mora biti emancipatorsko – podvukla je u razgovoru za Fenu rediteljka i izvršna direktorica ApsArt Centra za pozorišna istraživanja Aleksandra Jelić.
Centar za pozorišna istraživanja ApsArt je osnovan 2004. godine kao neprofitno udruženje, mali nezavisni umjetnički kolektiv s misijom da pozorište i dramsku igru izmjesti iz pozorišnih zgrada i donese ih na sva mjesta gdje su ljudi a gdje je ta vrsta umjetnosti uglavnom protjerana ili zapuštena.
ApsArt je za sedamnaest godina realizirao niz projekata, domaćih i evropskih, koji su najčešće podrazumijevali dramske interaktivne procese ali i druge participativne umjetničke discipline u radu s društveno marginaliziranim ili osjetljivim grupama.
Pravili su predstave s osuđenicima, zavisnicima od droga, psihijatrijskim pacijentima, djecom/mladima sa smetnjama u razvoju, mladima s poremećajem u ponašanju/iz domova i prihvatilišta, gluhim osobama, djecom oboljelom od raka, ali i s profesionalnim glumcima praveći verbatim, dokumentarne predstave.
Principi rada ApsArt-a u oblasti drame i pozorišta mogu se šire definisati terminom primijenjeno pozorište i zasnovani su na nekoliko postulata i principa. Osnovno polazište rada je slobodna igra, istraživanje, ravnopravan odnos svih učesnika, bez obzira na uloge i profesionalno određenje u datim uvjerima rada. ApsArt je prva umjetnička trupa i organizacija koja je sistematično i niz godina radila pozorišne projekte i predstave s osuđenicima i bivšim osuđenicima u kaznenom sistemu Srbije, koje su osuđenici izvodili u KP ustanovama i na pozorišnim scenama Beograda.
Uspjeli su da povežu Narodni muzej i zatvor, te omoguće osuđenicima susret s umjetničkim djelima iz kolekcije Narodnog muzeja kroz interaktivan i kreativan rad, a onda i njhovu posjetu tom muzeju. Realizirali su i predstavu legislativnog pozorišta za promjenu zakona koji regulira prava i obaveze osuđenika, a koju su kreirali i izvodili osuđenici. Nakon nekoliko izvođenja u zatvorima uprava za izvršenje zavodskih sankcija ju je zabranila (Projekat “Od kršenja do stvaranja zakona”).
(FENA)
