Pamela Ramljak, pjevačica koja je svojevremeno s grupom „Femminem“ predstavljala našu zemlju na Eurosongu, u braku sa suprugom Mladenom Salajsterom prije nekoliko mjeseci na svijet je donijela kćerkicu Mariju. Osim djevojčice, imaju i troipogodišnjeg sina Antuna. Kako se porodica počela širiti, 40-godišnja pjevačica je zajedno sa suprugom donijela odluku da se presele u novi stan. Prošle srijede su to zvanično i učinili, a ekipa magazina „Azra“ imala je priliku prva saznati kada i kako su donijeli odluku o preseljenju.
– Već neko vrijeme smo mislili o tome. Kada sam zatrudnjela s Marijom, razmišljali smo o većem stanu, jer u dosadašnjem smo imali dvije spavaće sobe od kojih je jedna tako mala da ne stanu ni dva kreveta. To je bio moj djevojački stan. Napravila sam te sobe tako da je jedna od njih bila ormar, s jedne strane su bili ugradbeni ormari, gdje su stajale samo igračke od Antuna i on se tu igrao. Spavao je s nama u spavaćoj sobi, većoj, gdje je krevet dva sa dva. Tako je, jednostavno, došlo vrijeme za proširenje, a definitivnu odluku smo donijeli kada smo shvatili da ćemo imati još jedno dijete – kaže Pamela, koja je prilikom uređenja novog doma obratila pažnju na svaki detalj, a posebno se ponosi uređenjem kuhinje.
– Suprug je pronašao stan i rekao mi da je našao nešto što mu se sviđa. Otišli smo pogledati i svidio mi se, a svi drugi radovi, majstori, stolari, bili su moja odluka. Iscrtala sam cijeli stan, stolariju, a kuhinjom se posebno ponosim, birala sam sav namještaj, detalje, tapete, lustere, boje za zidove, apsolutno sve. Suprugu se sviđa moj ukus, a on je nadgledao radnike (smijeh). Doslovno smo sve počeli od nule, polupali smo pločice, ama baš sve i sve mi je važno. Shvatila sam da najmanje ljudi obraćaju pažnju na zidove, pa sam u ovom stanu posebnu pažnju dala stropovima, zidovima i podovima, jer to jako digne prostor i učini ga da izgleda mnogo bogatiji – otkriva Pamela detalje uređenja novog doma.
Prije nego što se ostvarila u ulozi majke, pjevačica je prošla kroz dva spontana pobačaja. Uzrok problema bila je trombofilija, a kako bi rodila zdravog dječaka, Antuna, u prvoj trudnoći morala je ubrizgati čak 120 injekcija. Isti je put zbog te dijagnoze morala proći i u drugoj trudnoći, no o tome nije mnogo brinula, nego je samo razmišljala o trenutku kada će svoju bebu uzeti u naručje. Kada se to konačno ostvarilo, našla je vremena i da za naš magazin ispriča koliko joj se život promijenio s dolaskom djece.
– Život se zaista mnogo promijenio, jednostavno nisi sebi više na prvom mjestu nego su to djeca. Nerijetko ne stignem ni kosu oprati, kako se kaže, jer majka uvijek gleda da su djeca i njihove sve potrebe namirene, a onda tek ona dođe na red. Ali, ne žalim se zato što nema ljepših i slađih briga nego u mjačinstvu.
Koliko se ova trudnoća razlikovala od prethodne?
– Trudnoće su mi bile potpuno različite. Kada sam bila trudna s Antunom, mogla sam sve. Deset dana prije nego što se on rodio ja sam radila Novu godinu, a s Marijom sam mnogo više pazila, zato što mi je bila rizičnija trudnoća, jer sam malo krvarila u prvom tromjesječju. Definitivno, treba slušati doktore i pridržavati se svega što oni kažu. Naravno, kada bih se malo bolje osjećala i ako nije preporučeno da strogo moram mirovati, onda sam voljela lagane šetnjice. Držala sam se preporučene prehrane i pazila da ne unosim previše šećera. U trudnoći nisam farbala kosu i još imam ogroman izrastak, tako da mi sad već izgleda kao ombre (smijeh). Zdravo se i inače hranim, ali sam u trudnoći više pazila. Nisam tip koji pije hemijske vitamine, ali sam uvrstila u prehranu još više voća i povrća.
Jeste li imali promjene raspoloženja i mučnine za vrijeme trudnoće?
– S Antunom uopće nisam imala mučnine, niti žgaravicu, stvarno ništa. A s Marijom jesam u prva tri mjeseca i glavobolje, mučnine i žgaravicu. Meni je pomoglo to što sam jela više puta dnevno, ali manje obroke. Nisam jela klasične obroke tri puta dnevno, nego sigurno nekih šest do sedam obroka, ali baš malih. To mi je mučninu držalo pod kontrolom. Meni je, recimo, bila muka navečer, tako da bih navečer jela nešto lagano, ali primijetila sam da mi je moralo biti nešto u želucu, jer ako je bio prazan mučnina bi se pojačala. Promjene raspoloženja sam definitivno imala i savjetujem svim budućim mamama da se isplaču (smijeh), meni je to najviše pomoglo. Lijepo se isplačem, istuširam u toploj vodi i bude mi bolje.
Kada je došla beba, koliko se Vaš dnevni raspored promijenio?
– S Antunom sam još mogla sve stići, jer kad imate jedno dijete uvijek ga možete nekome ostaviti, ali već s dvoje djece to je gotovo nemoguće. Trenutno nemam nikako slobodnog vremena i to malo što imam, radim na uređenju stana. Period Corone nam je svima promijenio planove i u ovoj cijeloj situaciji teško je naći nekoga od povjerenja, a ja sam se obratila osobi koja mi je čuvala Antuna kad je bio mali za pomoć, tako da ona uskoči kad može i isključivo čuva samo Mariju. Kada je tata slobodan i kada nije na poslu, uzme Antuna i tek onda imam vremena za sebe. To vrijeme iskoristim da razgledam namještaj, led lampe, tepihe i okrečim zidove.
Znamo da djeca obično vole spavati u krevetu svojih roditelja. Antun je već veliki dječak. Kada je pravo vrijeme da dijete ima vlastiti krevet? Je li Vam ga bilo teško naučiti da spava u svojoj sobi?
– Dok smo bili u starom stanu, u Antunovoj sobici nije bilo kreveta, nego samo igračke, ali sada ima svoju sobu. Međutim, on još spava s nama u krevetu, tačnije s tatom, a ja sam s Marijom, jer je jednostavnije kako dojim da ih sve ne budim, a i ne možemo svi spavati zajedno. Pustit ću ga kako se on bude osjećao i neću ništa forsirati. Ima tri i po godine i jednostavno ne voli spavati sam. Stavimo ga u krevet i on nakon 15 minuta dođe nama ili plače kada je sam, tako da ne želim forsirati takve stvari i želim da se dogode prirodno. Već smo navikli da on spava s nama, a ja da je Maria sa mnom. Djeca brzo odrastu i jednoga dana neće htjeti biti s nama tako da uživamo u ovom periodu dokle god to oni žele.
Kako ste privikli Antuna na dolazak nove bebe u dom?
– Dok sam bila trudna, pričala sam mu kako je seka u stomaku, mazio ju je pričao joj i bio jako nježan. Toliko mu je to ostalo usađeno da mu je, i kada sam je rodila, trebalo još dvije sedmice da shvati da je seka izašla (smijeh). Znao je on da je seka vani, ali i dalje je mazio stomak. Olično se priviknuo na seku i nije nimalo ljubomoran. Ne znam hoće li se to išta promijeniti kad mu sestra počne uzimati igračke, ali zasad je seka broj jedan.
Jeste li strahovali od upoznavanja velikog brace i male seke?
– Nisam mnogo, upravo zato jer sam ga pripremala. Malo sam se pitala da li će biti sve isto kao kad je ona bila u stomaku, ali zaista sve je isto, on nju stalno ljubi i mazi, tepa joj. Čuje mene šta kažem pa joj ponavlja, što mi je baš slatko. Kako je tehnologija napredovala, i kada sam bila u bolnici, gledali smo se putem WhatsAppa, pokazivala sam mu seku na mobitelu gledao ju je i smijao se, pa kada su se vidjeli uživo, već je znao seku.
Kako ste suprugu saopćili da će drugi put postati otac? Kako je reagirao?
– Bio je sretan. Željeli smo dvoje djece i ja sam već pomalo sumnjala da će se to ostvariti, a onda se desilo, pogotovo je bio sretan kada smo saznali da je djevojčica. To je bio njegov trenutak, oduvijek je htio djevojčicu i drago mi je da mu se želja ispunila, a meni je drago i zahvalna sam što mogu osjetiti tu razliku i biti mama i sinu i kćerki.
Kako ste Vas dvoje podijelili obaveze u vezi s djecom?
– Ja sam skoro sve vrijeme s kćerkom i zadužena sam u toku noći za nju. Imam sreću što je ona dobra bebica i što dobro spava. Počne se buditi negdje oko četiri, ali ne plače, gladna je i traži hranu, nježnost i grljenje, ali s njom se poprilično mogu naspavati. Naviknuta sam na manje sna i da se budim sama od sebe nekoliko puta u toku noći bez da me budi Maria, tako da mi je to normalno i uspijem se naspavati. Otkako je Maria stigla, suprug kad god je slobodan uvijek provodi vrijeme sa sinom i olakša mi, odvede ga kod dide ili je s njim na igralištu. Sad smo ga upisali i na neke sportske aktivnosti pa ide s njim, tako da mi je mnogo stalo da se on ne osjeća zapostavljeno, da se i izmori, jer ipak traži mnogo više nego sestra. On je hiperaktivno dijete, treba se istrčati i drago mi je da tu tata uskoči.
Često ste u intervjuima govorili da želite imati bar dvoje djece, a planirali ste i više. U kakvoj porodici ste Vi odrasli, je li bila brojna?
– Da me godine ne sprečavaju i moja dijagnoza koja je rizična, a pogotovo je rizičnija s godinama, definitivno bih rodila još djece, ali ovako me jednostavno strah. Možda bih uspjela još jedno, ali je previše rizika. Ja imam brata, ali moja porodica je velika, tačnije, moj otac ima brata i sestru i mnogo sam povezana sa svim svojim rodicama. Svi skupa smo u jednoj grupi i stalno se dopisujemo i to mi je baš super. Uvijek smo ljeti zajedno. Ova godina bila je mali izuzetak zbog cijele situacije s Coronom, ali inače svake godine se okupimo za praznike i ljetne odmore. Nema ništa ljepše nego kada se odraste u velikoj porodici.
Koja je prednost velikih porodica?
– Prednost je u tome što se uvijek imaš kome obratiti, što uvijek imaš prijatelja, sestru, brata, i koji ti nisu rođeni brat i sestra. Svoje rodice smatram sestrama i mnogo puta su uskočile kada je nešto trebalo, i ja sam njima i zaista nema ljepšeg osjećaja.
Kojim vrijednostima učite svoju djecu? Šta Vam je najvažnije u odgoju djece?
– Učim ih da je porodica najvažnija, da trebaju poštivati i voljeti jedno drugo, da niko na svijetu nije bitniji od sestre, brata, mame, tate i da ih niko ne voli kao što ih volimo mi i kao što ih voli porodica. To je nešto čemu ih učim i voljela bih da mi sve mogu reći, da smo im suprug i ja zona mira i sigurnosti. Želim da s nama budu uvijek opušteni, da nemaju potrebu ništa kriti od nas, da se osjećaju zaštićeno i voljeno i da znaju da ćemo ih uvijek voljeti bez obzira na sve.
Kako je izgledao drugi porođaj zbog pandemije Corona virusa?
– Bio je super i mnogo lakši nego s Antunom, a kada sam Mariju rodila, stavili su mi je na prsa i pustili nas da budemo dva i po sata same u rađaonici. Ona je odmah i dojila, što mi je bilo prekrasno iskustvo. Mazile smo se i bila sam sretna što je porođaj protekao odlično, jer me tokom trudnoće bilo strah zbog Corone i cijele situacije, bilo mi je drago da je živa zdrava i da je sve uredu. Suprug nije bio tu, jer nije smjela biti nikakva pratnja u Petrovoj bolnici u Zagrebu. Bila sam sama, ali, hvala Bogu, trajalo je kratko. Došli smo u deset i trideset u bolnicu, u jedan sam ušla u rađaonicu, a u tri sata i jednu minutu Maria je rođena. Bilo me je strah jer nije bio suprug uz mene, ali bile su divne sestre i babica, dva doktora i nije bilo strašno.
Pričali ste već ranije o trombofiliji i gubitku trudnoće prije rođenja sina. Kakvo je bilo Vaše iskustvo u prvoj trudnoći, a koliko ste iskusniji bili u drugoj?
– U prvoj trudnoći bila sam šokirana zato što sam tek u šesnaestoj sedmici trudnoće saznala za tu dijagnozu i odmah sam se počela bosti kleksanima. Bila sam u strahu hoće li se nešto dogoditi meni i Antunu, jer kad tek saznaš za tu dijagnozu, nije ti svejedno, a s Marijom sam bila opuštenija, znala sam da se odmah moram početi bosti od šeste sedmice i da će sve biti uredu. Vjerovala sam u to, jer je i s Antunom bilo sve uredu. Nisam uopće razmišljala o negativnostima, nego sam bila pozitivna i psihički pripremljena na injekcije i samo sam čekala da dođem do termina.
Koliko mladi parovi uopće znaju o trombofiliji?
– Nakon prvog pobačaja prije nekih šest godina, nisam imala pojma o tome niti sam čula za to. Drago mi je da sam uspjela bar donekle podignuti nivo svijesti o tom problemu, jer u posljednjih šest godina mi se javilo toliko žena putem društvenih mreža i ne znam uopće koliko sam ponovila puta koje pretrage trebaju napraviti. Neke su mi se javile i godinama poslije nakon što su uspjele ostati trudne i roditi djecu. Mnogo puta sam se rasplakala kada su mi se zahvalile, jer nisu imale pojma zašto imaju spontane dok to nisam u javnost dala. Strašno mi je to da ženu tek nakon trećeg spontanog šalju na te pretrage, ali mi je drago da žene sada znaju da to može biti jedan od uzroka spontanog i da nakon prvog spontanog odmah naprave pretrage. Voljela bih da se ta pretraga uvrsti u neku krvnu sliku prije i nego što žena uopće želi ostati trudna, tako da bude upoznata sa svim i ne mora doživjeti agoniju gubitka djeteta u devetoj, desetoj, a poznajem žene koje su u dvadesetoj sedmici izgubile djecu zbog trombofilije.
Kakvi su naredni planovi kada je riječ o Vašoj karijeri?
– Trenutno sam okupirana privatnim stvarima i prioritet mi je urediti novi stan i kada Corona nestane ili bar naučimo živjeti s njom, a da više nije ovako zastupljena u svim medijima, onda ću lagano krenuti i s tim. Svirke će zaživjeti i počet ćemo raditi na nekom novom singlu, ali sada mi to nije prioritet.
O Antunu
• Antun je karakterno više na supruga. Ja sam bila sramežljivo dijete, a on je bježao iz vrtića, i te neke osobine vidim i kod Antuna. Nije sramežljiv i uvijek kada idemo u parkić traži onaj gdje već ima djece. Nije mu nikakav problem prići drugom djetetu upoznati se i otići da se igraju. Antun je jako dobar, ali je jako hiperaktivan.
O Mariji
• Čini mi se, zasad, da je Maria na mene. To se još ne može previše vidjeti, ali je mnogo mirnija i zahtijeva mnogo manje pažnje nego Antun kada je bio u njenoj dobi. Samo se smije i ne zahtijeva da je mnogo nosamo, stalno je zadovoljna i to je slatko. Mislim da će biti mnogo mirnija od brata.
