Sarajevo je na današnji dan prije 211 godina izgubilo Mula Mustafu Bašeskiju, alima (učenjaka), bošnjačkog ljetopisca čiji su zapisi najpouzdaniji podaci o Sarajevu iz 18. stoljeća, a koji se i danas koriste kao mjerodavan historijski izvor.
Puno mu je ime Mula Mustafa Bašeskija sa pjesničkim pseudonimom Ševki. Sin je Ahmedov, a unuk Kadri-hodže. Rođen je u Sarajevu 1731. ili 1732. godine u Mimar Sinanovoj mahali. O Bašeskiji znamo samo ono što je on o sebi zabilježio u svom “Ljetopisu”, pa je, prema tome, to i jedini izvor za upoznavanje njegova života i rada.
Početno obrazovanje dobio je u mektebu kod hodže Sulejman-efendije Arnauta. Da se Mustafa isticao u mektebu među svojim vršnjacima, vidimo po tome što postaje kalfa. Bašeskija je izučio i kazaski zanat kod majstora Šahinbašića, kazaza i imama jedne sarajevske džamije.
Nastavio je obrazovanje u medresi pa je 1757. godine postavljen za sibjan-mualima u mektebu kod Ferhadija-džamije. Dvije godine kasnije primio se i dužnosti imama i hatiba Buzadži hadži-Hasanove džamije, a jedno vrijeme i u džamiji u Zgošći kod Kaknja, a 1800. godine postao je i službenik Gazi Husrev-begova vakufa.
O tome da mu je pisarski posao dobro napredovao i donosio lijepe prihode, govori i činjenica što je iznajmio drugi, veći dućan te angažirao i druge pisare za pomoćnike.
Zanimljivo je da Bašeskija sve vrijeme svog posla nije odustajao od usavršavanja i obrazovanja, pa je i dalje slušao predavanja o šerijatskom pravu i astronomiji kod muderisa Gazi Husrev-begove medrese Mehmed-Razi Velihodžića.
Najpoznatije Bašeskijino djelo je “Ljetopis”, u kojem Bašeskija govori o dešavanjima u Sarajevu u periodu od 1746. do 1804. godine. Poznata je također i njegova izreka: “Ostaje samo ono što je zapisano, a sve drugo se zaboravlja”. Ova rečenica bila je Bašeskijin glavni motiv da napiše “Ljetopis”.
Taj ljetopisac izuzetnog šarma daje 58-godišnju sliku Sarajeva i njegovih ljudi takvom živošću i vještinom da bi mnoge ljude “po Bašeskijinom opisu mogao slikar prenijeti na platno”.
Mula Mustafa Bašeskija Ljetopis piše arapskim neshi-pismom na turskom jeziku. Ovim jezikom u 18. stoljeću služio se manji broj gradskog stanovništva kako u Sarajevu, tako i u ostatku Bosne. Jezik je sadržao brojene elemente našeg jezika, a Osmanlije ga nazivaju bosanski dijalektom. Dijelovi koje Bašeskija piše na maternjem jeziku su i najdragocjeniji zbog toga što predstavljaju sarajevski govor tog vremena.
Događaje u svom Ljetopisu Bašeskija bilježi prema hidžretskim godinama, ali za mjesece koristi nazive iz narodnog govora, a ne prema hidžretskom kalendaru. Treba istaći da Bašeskija u 18. stoljeću svoj maternji jezik naziva bosanskim. On svoj jezik izvanredno poznaje te ističe njegovo leksičko bogatstvo. Prema riječima Bašeskije, bosanski jezik je na leksičkom nivou bio bogatiji od turskog i arapskog. Bašeskija je bio jedan od hroničara koji je imao smisao za detalje, znao ih je zapaziti i na efektan način zapisati, samim tim i ovjekovječiti.
Bilježenje događaja predstavlja srž na kojoj se zasniva Ljetopis, ali uz to Bašeskija bilježi i narodne pjesme. Također, u sklopu Ljetopisa nalazi se nekrologi, kao i pisareva poezija. Bašeskija se okušao i u poeziji, koju piše i na turskom i na našem jeziku.
U svom “Ljetopisu” ostavio nam je neke podatke i o svojoj porodici. Njegov otac Ahmed, vjerovatno je umro dok je Mustafa bio još dijete, a majka Fatima, kći Mehmed-hodžina, preudala se za nekog mutapčiju i umrla od kapi 1772. godine. Mula Mustafa se oženio vrlo mlad sa Safijom, kćerkom Mustafa-age Čartozana.
Godine 1801. Bašeskiju je dohvatila kap. Sve do danas nije bio ustanovljen tačan datum Bašeskijine smrti. Većina autora koji su ranije pisali o Bašeskiji pretpostavljaju da je on umro 1803. godine, dok Muderizović, koji je prevodio Ljetopis Bašeskije, smatra da je ljetopisac umro 1805. godine.
Prema posljednjim istraživanjima, ustanovljeno je da je Mula Mustafa Bašeskija umro 18. augusta 1809. godine.
