Na Facebooku se može pročitati i ovo: “Nebrojeno je mnogo onih koji su u svojim djelima poslovično nastojali ignorisati ili osporavati sve što je vezano za Bosnu, njene narode i građane, kao i njen duh, ali Miroslav Krleža je upravo Bosni posvetio neke od svojih najljepših rečenica i misli, poruka koje se pamte generacijama.
Kroz “Tekstove o stećku” uputio je znakovitu poruku Evropi: ‘Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke.
Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj.”
Krleža je veoma lijepo govorio i o bosanskom jeziku. U razgovorima sa Enesom Čengićem govori: “Andrićev je jezik izvanredan, kao što je za mene najljepši naš jezik – jezik bosanskohercegovačkih Muslimana. Uzmite na primjer Skendera Kulenovića, te Derviša Sušića, Mešu Selimovića, pa Aliju Isakovića ili Nametka ili ako hoćete i one Muslimane koji se javljaju ranije, još osamdesetih godina. Može misliti o tome tko što hoće, ali ako se tome jeziku doda još i talent, onda je to literatura srca.”
Kritikovao je zanemarivanje bosanskog jezika u ondašnjim jugoslavenskim okolnostima:
‘Čitam u ‘Politici’ intervju s drom Milanom Šipkom o bosansko-hercegovačkom jezičnom izrazu. Decenijama taj faktori Muslimani, njihova literatura i uopće pisana riječ, nisu uzimani u obzir. Vatroslav Jagić je o bosansko-hercegovačkom pisao baš kao o posebnom izrazu, govoreći i onda o Muslimanima kao faktoru koji se služi tim jezikom, pa je javno proglašen austrijskim špijunom.'”
(SB)
