U većini slučajeva naše su majke i očevi zaista željeli samo najbolje za nas, ali ipak, puno godina kasnije, njihova se odrasla djeca trude da prevladaju posljedice svog vaspitanja. Štaviše, dio njih ponavlja greške svojih roditelja koji su svojoj djeci govorili iste fraze koje je neko vrijeme također povrijedila ista retorika.
Psiholog je prikupio fraze i izjave koje najviše bole današnje odrasle osobe kako bismo shvatili koliko su ove naizgled bezazlene riječi uticale na njihov život.
“U ovoj kući nema ničega što je tvoje”
Neki su roditelji uvjereni da dijete nema vlastitu ličnost dok ne bude moglo finansijski da osigura samo sebe. To znači da bi pre ovog trenutka mogli da zanemare djetetovo mišljenje, osjećanja i druge potrebe. Otrovna ideja da osoba nije niko dok ne počne sama da zarađuje novac odgaja generaciju ozloglašenih radoholičara.
Djeca koja su od djetinjstva upijala misao da im ništa u roditeljskom domu ne pripada i koja se nikad ne osjećaju sigurno. Izgubljeno djetinjstvo, depresija, anksioznost, iscrpljujući osjećaj krivice i srama, kao i nisko samopoštovanje – samo su neke od čestih posljedica ovakve vrste vaspitanja.
“Kloni se razgovora odraslih”
Za mnoge će roditelje njihovo dijete uvijek biti glupo dijete i nije važno koliko imaju godina njihovi potomci (5,15 ili 50). Čini im se da njihovo dijete nije u stanju da ozbiljno razgovara s odraslima i da je prerano da imaju svoj stav o bilo čemu. Ti roditelji svoju djecu ne smatraju pojedincima, a njihova djeca to u potpunosti osjećaju.
Nakon mnogo godina može odjeknuti u činjenici da će se odraslo dijete osećati sramežljivo da izrazi svoje mišljenje u prisustvu odraslih (učitelji, šefovi) i mislit će da su njihove misli beznačajne i da ne zaslužuju pažnju. Sprijječit će dijete da ne razvija svoje talente na studijama, kao i da gradi uspješnu karijeru.
“Ako se ne sjećam, znači da nisam obećala”
Danas mnogi od nas znaju za rasvjetljavanje i razumiju da je poricanje stvarnih događaja oblik psihološkog nasilja. Ali u djetinjstvu su mnogi od nas čuli rečenicu: „Sve je u vašoj mašti! Nikad se nije dogodilo! “ od naših roditelja, koji nisu htjeli da priznaju svoje greške.
Kao rezultat toga, djeca počinju da sumnjaju u adekvatnost svoje percepcije stvarnosti i korisnost vlastitog pamćenja. To negativno utiče na njihovu sposobnost da vjeruju sebi i svijetu jer im čak i roditelji neprestano pokazuju da nešto nije u redu s njima jer se sjećaju stvari koje se zapravo „nikada nisu dogodile“.
“Ne bi trebalo da vrijeđate djevojke”
Ovo bi moglo da djeluje kao dobar savjet – pravi muškarac trebalo bi da zaštiti predstavnike slabije polovine planete, pomogne im i ustupi pred njima. Sve ide dobro do trenutka kad djevojke počnu da koriste svoje privilegije kako bi iskoristile podređenost dječaka ili se loše ponašale. Dok dobro vaspitani dječak mora samo da stoji tu i zadirkuje svoje vršnjakinje.
Na kraju, izrastu u muškarce koji se jednostavno plaše žena i ne mogu dati usmeni odboj čak i u slučajevima kada žene prelaze sve granice. Tada smjernica koja je trebalo da spriječi nasilje koje se odnosi na jednu vrstu ljudi, dovodi do pojave socijalno odobrenog nasilja nad drugima. Muškarci se u ovom slučaju osjećaju sramežljivo čak i da podnesu zahtjev ili da se suoče s njim.
“Sve uništavaš”
Malo ljudi može uraditi nešto dobro, ako im je nešto potpuno novo, iz prvog ili čak drugog pokušaja. Potrebna su nam iskustva, vještine i navike. Pogriješiti je potpuno normalno, pogotovo u djetinjstvu. Nije normalno prenijeti svu odgovornost na dijete na njegove greške. Uostalom, ako roditelji svoje potomke nisu nešto naučili, to nije krivica djeteta.
S vremenom će malo dijete koje redovno čuje ove riječi usmjerene na njih prestati da pokušava da bilo šta uradi kako ne bi bilo krivo. Štaviše, dijete može početi da sebe smatra izvorom svih problema svojih roditelja i moglo bi da vjeruje da nije dovoljno dobro i da ne zaslužuje ljubav ili pravo na život.
“Ti možeš bolje”
Uvijek postoji prostor za poboljšanje, ali mnogi roditelji misle drugačije. Od svojih prvih koraka daju nedostižne zadatke svom potomstvu, a djeca moraju da preskaču gomilu obruča kako bi ih dovršila. Istovremeno, odrasli često zaborave da nagrade svoju djecu za dostignuća jer to nije razlog za ponos, već samo signal da je vrijeme za postizanje ciljeva.
Dijete koje živi u vječnoj trci za roditeljskim idealom ne zna da cijeni sebe i uživa u procesu svog rada. I, naravno, biće im teško da izbjegnu neuroze i stresove jer uvijek postoji nešto čemu moraju da teže. Ta su djeca često bolesna i često odlažu i izlaze iz koloseka, jer su se umorila kovitlajući se u kolu tuđih ambicija.
“Uspet ćeš nekako”
Ova fraza ima mnogo verzija: od „Uspet ćeš nekako“ do „Previše želiš“. Njihovo se značenje svodi na činjenicu da bi dijete trebalo da zaboravi na svoje snove i želje – ne zato što su neostvarivi, već zato što roditelji ne smatraju potrebnim da ih ispune.
Djeca s vremenom jednostavno prestanu da sanjaju jer razumiju da se to nikada neće ostvariti. Znaju da će umjesto dugo željene lutke ispod novogodišnje jelke dobiti džemper (obično u većoj veličini, da traje duže) i umjesto da nešto pojedu tokom šetnje, majka će reći: „Zar nema ništa da se jede kod kuće? “ (čak i ako u porodici nema finansijskih problema). Zašto? „Zato što sam ja tako odlučio – zato!“
“Stariji(a) si”
Kad se u porodici pojave manja djeca, starija djeca često moraju brže da odrastu. U očima roditelja gube pravo da budu mala djeca, čak iako razlika u godinama nije toliko velika. Njima je dodijeljena određena odgovornost: da postanu mudriji i nezavisniji. I nije bitno što djeca u tom trenutku mogu imati samo 2-3 godine.
Rano i prisilno odrastanje nije dobro ni za koga. Da, ovo je dijete možda prilagođenije životu i može postići puno, ali cijena ovog uspjeha biće izgubljeno djetinjstvo i podsvjesna ljutnja na roditelje i mlađu braću i sestre. Ni na koji način ne doprinosi toplim porodičnim odnosima i često je psihološka prepreka stvaranju vlastite porodice.
“Sve radiš pogrešno. Bolje da to uradim sam/a”
Niko se ne rađa s vještinama kuhanja ili znanjem pranja i peglanja košulje: sve dolazi s iskustvom koje se oblikuje iz pokušaja i grešaka. Često je roditeljima lakše da nešto obave sami, umjesto da nauče svoje dijete da to radi. Roditelj bi mogao da pomisli da će, ako pristane da podučava, trebati više vremena, dijete će pogriješiti ili će možda ionako morati sve iznova da uradi.
Pokušavajući da zaštite svoje dijete od nepotrebne brige, mnogi roditelji zaboravljaju da su kućni poslovi važan deo vaspitanja njihovog djeteta. Ovaj rad pomaže u razvoju samokontrole i samodiscipline (uostalom, glupo je smetati tamo gdje ćete i sami morati da očistite pod), a obje ove osobine sigurno će biti korisne djeci tokom toka njihovih života.
Djeca čiji im roditelji ne daju priliku da zajedno uče na svojim greškama osjećaju se onesposobljenima u domaćinstvu kasnije u odrasloj dobi: osjećaju se preplašeno da urade nešto novo i ne vjeruju u sebe.
“Nećeš postići ništa u životu”
Roditelji koji ne vjeruju u svoju djecu uveliko utiču na samopoštovanje njihove djece. „Ko će vjerovati u mene ako moji roditelji misle da nisam sposobna za bilo šta?“ Ako nastavite da redovno namećete ove misli djeci, oni će naučiti glavnu stvar: „Nešto nije u redu sa mnom.“ Da bi prevladali taj osjećaj, mnogim ljudima su potrebne godine ozbiljne terapije.
U odrasloj dobi, djeca čiji roditelji često nisu vjerovali u njih ponašaju se suprotno: ili odustaju unaprijed ne pokušavajući da išta postignu (jer su programirani za neuspjeh) ili cio život posvećuju dokazivanju roditeljima da su pogriješili.
“To su tvoji problemi i ti si ta(j) koji ih mora riješiti”
Vaspitanje djeteta metodom: „Ne vjeruj nikome, ne plaši se nikoga, ne traži ništa“ ima svojih prednosti i nedostataka. S jedne strane, dijete treba da nauči da se samostalno nosi s poteškoćama – to je važna vještina koja će biti korisna u životu. Ali roditelji bi također trebalo da shvate da zbog nedostatka životnog iskustva djeca jednostavno ne mogu (i ne bi trebalo) sama da se nose s nekim problemima.
Ako roditelj djetetu ne pruži odgovarajuću podršku na koju smatra da se može osloniti u teškim trenucima, dijete ima sve šanse da upadne u nevolje. Osjećaj sigurnosti i povjerenja djeci su neophodni koliko i nezavisnost, tako da je glavno čega odrasli treba da se sete je da ne zalaze predaleko u ovo pitanje.
“Čitaš knjige? Radi nešto korisno”
Mnogi roditelji iskreno vjeruju da dijete treba uvijek da radi nešto korisno, poput domaćih zadataka, vannastavnih aktivnosti ili čišćenja svoje sobe. Sanjati ili čitati knjigu čini se kao nešto čega se treba stidjeti. Kao rezultat, imamo čitavu gomilu odraslih koji se jednostavno uopšte ne mogu opustiti.
“Pa, nisi tako lep/a …”
Roditelji su prvo ogledalo u koje dijete gleda kako bi shvatilo kakvi su. A ako im roditelji neprestano govore da im je kosa pretanka, da nokti nisu ravni ili da im nos izgleda poput krompira, to će dijete osjetiti u stvarnom životu. Ovim izjavama ne možete očekivati odgovarajuće samopoštovanje.
To ne znači da bi dijete trebalo da lažete o njegovoj nadzemaljskoj ljepoti, ali isticanje dobrih stvari i ocrtavanje prednosti njihovog izgleda moglo bi biti korisno mnogim roditeljima. Poznavanje njihovih snaga pomoći će vašem djetetu da se osjeća samopouzdanije, dok će ga trajne informacije o njihovim nesavršenostima ispuniti kompleksima i učiniti rezervisanijima.
“Cijeli smo se života žrtvovali za vas, a vi ste nezahvalni!”
Roditelji se trude da osiguraju da njihovo potomstvo živi bolje nego što su oni živjeli. Za neke od njih dijete postaje središte njihova svemira oko kojeg se okreće cio svijet. Ali to nije izbor djeteta i oni ne moraju uvijek da otplaćuju ovaj dug roditeljima za stvari koje su u njih uložili – uostalom, to je bio njihov izbor, a ne izbor njihovog djeteta.
Dijete kojem je usađena ideja da su oni smisao tuđeg postojanja na svojim plećima nosi teret odgovornosti za dobrobit odraslih u njihovom životu i osjećaj krivice zbog toga što nije uvijek ispunilo njihova očekivanja. Kao da žive „s zajmom“, umjesto da jednostavno uživaju u životu.
“Ipak si dječak/djevojčica!”
Za mnogu djecu određene stvari i ponašanja zabranjena su zbog rodnih stereotipa. Dječaci tradicionalno ne bi trebalo da plaču, pokazuju nježnost ili nose ružičasto, dok djevojčice ne bi trebalo da se penju po drveću, igraju se automobilima ili igraju hokej. Ova ograničenja sprečavaju djecu da slobodno uče o svijetu oko sebe i otvoreno izražavaju svoja osjećanja.
Štaviše, ove fraze uzrokuju da djeca stvaraju pogrešnu predstavu jedno o drugome. Dječaci odrastaju s osjećajem da su njihove vršnjakinje nekako gore od njih jer je „sramotno ponašati kao djevojčica“. Djevojke, pak, smatraju da su svi dječaci agresivni huligani kojih bolje da se klone. To objema stranama stvara probleme u odnosima sa suprotnim polom.
