Na planeti Zemlji trenutno živi 7.8 milijardi ljudi, što, pored toga što je pokazatelj da planeta jeste malo prenaseljena, znači i da postoji tačno toliki broj sasvim jedinstvenih pojedinaca. Onih koji imaju svoje mane, vrline, traume, strahove, brige, radosti, probleme, i koji ma kako ličili jedni na druge, uspjeli da se nekako kategorišu po horoskopskom znaku, ili MBTI testu ličnosti, hobijima, ili poslovima koje obavljaju, ipak jesu sasvim jedinstven i neponovljiv paket.
Paket sa kojim nam je nekada teško da se nosimo ili nekada djeluje nemoguće da se izborimo i potrebno nam je malo kvalitetne pomoći i podrške da u tome i uspijemo. U raspakivanju sopstvenih paketa, i razumijevanju šta sve sadrže. A sadrže baš mnogo toga. Sadrže sve ono što vučemo sa sobom kroz godine i što nismo razriješili, sve načine na koje smo se vremenom promijenili i prihvatanje toga da ne postoji unaprijed predodređen karakter nepromjenjiv od djetinjstva do starosti, sve teške, zahtjevne i izazovne lekcije koje nismo lijepo savladali i svarili, i više je nego normalno da nam nekada zatreba pomoć.
Protekla godina je bila posebno teška, i svima nam je možda više nego ikada bilo potrebno da sa nekim razgovaramo, posavjetujemo se, zauzdamo anksioznosti. Međutim, kada konačno osvijestimo da bi nam razgovor sa nekim dobrodošao, kako znati gdje se uputiti?
Psihijatar, psiholog, psihoterapeut?
Iako u govoru često brkamo pojmove, pri odabiru terapeuta važno je znati kome se obraćamo, i šta možemo da očekujemo. Psihijatrijski pristup se bazira na medicinskom modelu, i psihijatar obavlja intervju sa namjerom da prikupi osnovne medicinske i opšte podatke o pacijentu (anamneza) koji služe kao osnov za uspostavljanje dijagnoze na osnovu kojih dalje između ostalog prepisuje određenu vrstu farmakoterapije. Za razliku od toga, psiholozi nisu ljekari, te ni njihov pristup nije medicinski i ne bave se dijagnozama i lijekovima, koliko sprovođenjem psiholoških tretmana, testiranja, savjetovanja, uz primjenu odgovarajućih tehnika. Ipak, ni jedno ni drugo zvanje ne podrazumijevaju terapeutski dio posla, i psihoterapeuti su oni koji su pored svog osnovnog obrazovanja završili neku od specijalističkih edukacija za neku vrstu psihoterapije. Što znači da psiholozi i psihijatri nisu automatski i psihoterapeuti, već samo oni koji su završili određene edukacije, ali znači i da neko iz srodnih nauka (adragogija, pedagogija…) može biti terapeut uz odgovarajuću edukaciju.
Ono što je izuzetno važno jeste da budemo sigurni da je naš izabrani terapeut profesionalac iz oblasti mentalnog zdravlja, da ima licencu, i prati smjernice i etički kod. To je važno, zato što za koji god vid terapije da se opredijelimo, ipak je u pitanju terapija koju neko mora odgovorno i pravilno da sprovodi, a to terapeuta i razlikuje od recimo life-coach instruktora koji ne moraju da imaju nikakvu specijalnu diplomu da bi se bavili svojim poslom.
Kako pronaći idealnog psihoterapeuta za sebe?
Pored toga što je važno definisati da je osoba kod koje idemo stručna i licencirana, jednako je važno i saznati koje je polje ekspertize odabranog terapeuta. Interpersonalna terapija, geštalt terapija, psihodinamička terapija, grupna terapija i tako redom. Sve su to pristupi koje se mogu drastično razlikovati prema sadržaju i metodama a te razlike su važne zato što će različite metode drugačije djelovati u zavisnosti od potreba pacijenta.
Savjete i preporuke treba uvažavati, ali i naoružati se strpljenjem i pripremiti istraživanjem u potrazi za nekim ko nama lično odgovara.
Znate ono kada prepričavate kako ste počeli recimo da se družite sa nekim pa iskoristite ne baš precizno ali sveobjašnjivo “kliknuli smo”? Pa, veoma je važno da se ista stvar, taj klik, to “prepoznavanje” dogodi i u pacijent-terapeut odnosu i to je razlog iz kog možda terapeut koji je nekoj vašoj bliskoj osobi pomogao mnogo, vama neće pomoći uopšte. Terapeut može biti nevjerovatno stručan, pun znanja i prakse, ali je njegov ili njen posao efikasan jedino ako se osetimo istinski povezanim, ako se osjetimo udobno, blisko, opušteno. U suprotnom, ako nam ne odgovara energija, ne osjećamo se dovoljno prijatno da podijelimo sve, postoji velika mogućnost da najdublje misli i osjećanja ne budu kanalisana i ne izađu na površinu kako treba.
Ukoliko pak shvatimo da nam terapeut ne odgovara, da nismo dobar tandem, bilo već na prvoj seansi, ili nakon nekoliko osjetimo da nemamo dovoljno podrške za proces u kom se nalazimo, uvijek, ali baš uvijek je moguće promijeniti terapeuta. Ne postoji pravi ili pogrešan trenutak za tako nešto, i ne nije uopšte bezveze to učiniti.
Ako radite sa terapeutom već neko vrijeme, ali vam se čini da vam je odnos stagnirao i iz bilo kog razloga vam više nije prijatno ili korisno, možete porazgovarati i sa samim terapeutom i o tome. Da ne osjećate konekciju, ili da ste je izgubili. Naravno da to može da bude malo čudno i neprijatno u početku, ali terapeuti imaju te vrste razgovora, i ukoliko postoji neki problem treba ga izgovoriti. Ako ništa drugo onda zbog činjenice da će trenutni terapeut vjerovatno moći da vas uputi na nekog drugog ko bi bolje odgovarao vašim problemima i potrebama.
Ipak, ako se ne osjećate udobno da o tome razgovarate uopšte, svejedno možete da promijenite terapeuta bez ikakvog osjećaja krivice. Mnogi ljudi čak pre nego što se opredele za jednog terapeuta odu na po jednu seansu kod različitih, ne bi li pronašli ono što je dobro za njih. Nekada, kao i sa bilo kojim drugim čovjekom samo prosto ne kliknemo, i normalno je ako se to desi i u terapeut-pacijent odnosu. I sasvim je okej. Samo je potrebno na vrijeme priznati da “to nije to” i napraviti korak ka pronalaženju nekoga ko bi bio, jer je apsolutno najvažnija stvar da radimo sa nekim sa kim nam je udobno i bezbijedno.
Uostalom, život i odnosu su već previše komplikovani da bi i ono što treba da bude od pomoći u razrešavanju istih bilo u kategoriji “it’s complicated”. Važno je naći najboljeg terapeuta za svoj tip problema, ličnosti, dinamike, i ma koliko se nekada taj proces potrage činio napornim i obeshrabrujućim, nije razlog da se odustane. Pronaći nekoga sa kim smo stvarno povezani, osjećamo se sigurno i podržano da podelimo sve svoje probleme, misli i zaključke koje ni sami sebi ne smemo da priznamo je dug proces, ali i te kako vrijedan truda.
(Still.Kurir.rs)
