Donosimo vam zanimljivu priču u nastavku:
Miris svežeg tijesta u pamučnim bijelim stoljnjacima, mašina za pravljenje rezanaca, topla supa i uvijek neka graja – na selu je bilo lako sažeti život u opipljive mirisne i zvučne slike. Urezane negdje u dubinama, za Ružu su ta pokretna i nepokretna sjećanja postala paradigma, možda i nedostižni ideal o kome nije mogla govoriti drugima.
Njene prijateljice su mislile da je uspijeh koji se podrazumijeva odlazak frizeru, manikiru, u spa centar. Kolege na poslu su stremile unapređenjima, ljetovanjima i trodnevim zimovanjima, dotjeranim i nasmijanim ženama. Njoj je sve to bilo nadohvat ruke, smiješno, lako uhvatljivo i – bojala se da kaže – potpuno nepotrebno.
Jednom je jednom mladiću rekla kako je najveće životno postignuće ono što ima njena nana. “Ona ujutro ustane i njen dan teče, lagano, uvijek radi, posluje po kući, tek navečer sjedne da predahne, ali se ne žali ni na šta. Sve što radi je nekako stvarno i istinski. Ne znam da li me razumiješ.” Po njegovom pogledu rekla bi da nije, ali je ipak nastavila. “Znaš, ona nikad nije putovala, ali je u njoj toliko životne mudrosti.”
Kako misliš nije putovala? – Od svega, on je čuo samo to da njena nana nije išla nikud iz sela, ako se izuzme jedno more u mladosti i tri odlaska ljekaru u grad– al’ to se ne računa. Uopšte nije u tome stvar, htjela je da mu kaže, već u izborima, u željama, u odluci da na neki način proživiš život, stvarno. Umjesto toga rekla je: Lijepo, nije. Nema veze. Šta ima novo na poslu? – skrenula je s teme a poslije nekoliko mjeseci koprcanja i sa te ljubavne staze.
– Ruže cvjetaju samo u pjesmama – rekla je rezignirano tog popodneva u naninoj kuhinji.
– Šta pričaš, evo moja bašta cijelog ljeta miriše. Ti mi cvjetaš, Ružo – rekla je nana – Samo treba malo više da gledaš oko sebe, a manje u taj telefon.
– Voljela bih da je tako jednostavno, ali ne možeš mimo svijeta.
– Pitanje je da li uopšte želiš da si dio svijeta ili da budeš sretna.
– Zašto jedno mora da isključuje drugo?
– Ne mora, ali znaš kako kažu – ne može i jare i pare. Možeš da imaš sve što poželiš, ali moraš da budeš spremna i da platiš cijenu.
– Gdje si ti naučila tako da pričaš i živiš i…?
– Vi mladi mislite da znate sve, ali svijet je postojao i prije vaših kompjutera i telefona, znaš? Život te sve nauči, ako hoćeš da učiš, a treba i malo takav da se rodiš.
– Je l’ možeš da imaš sve?
– Što se mučiš, Ružo moja? Možeš sve što hoćeš, samo treba da znaš šta hoćeš.
Ruža je znala šta nana hoće da joj kaže. Da moraš da izabereš život kakvim ćeš da živiš i onda da ga baš tako živiš. Ako se žališ ili za nečim žališ, onda je prosto: ili se ne trudiš dovoljno ili ne znaš za šta se trudiš. Njoj je najteže bilo da izabere pravac, jer je željela sve. Mir, karijeru, radost kad se ujutro probudi, djecu, ljubav, pa opet karijeru, putovanja, spokoj, ushićenje, sreću.
– A ako ne nađem nekog s kim ću to…?
– Nađeš prvo sebe, pa poslije natenane.
Nije znala odakle da krene pa je lutala. U studentskim danima bi propuštala predavanja čitajući u krevetu po cijeli dan. Na poslu se prihvatala i tuđeg i svog posla, u vezama radila ono što parovi rade i što njenim partnerima prija. Nešto joj se dopadalo, nešto ne, ali jedna stvar je bila sigurna – ništa nije bilo na njen način. Na kraju, to kako ona nešto hoće više nije bilo važno.
– Kako, Ružo, nije važno, pa to je najvažnije! Nije lak život, nek te ne lažu ti tvoji kompjuteri i internet. Moraš da se boriš svaki dan, al’ je mnogo lakše kad se boriš za nešto što hoćeš ti, a ne što hoće drugi.
– I to je tvoj recept?
– Kao za rezanca za supu: da miriše, da je ukusno, al’ moraš rukave da zasučeš i tijesto razvučeš.
– Nano, pa ti si mi još i pjesnikinja!
– Da ne kažeš više da ruže cvjetaju samo u pjesmama.
