„Pogledaj je kako je obučena, kako li su je uopšte roditelji pustili da izađe iz kuće?!“
Čuli ste ovu rečenicu, ili neku njenu vulgarnu varijaciju obogaćenu riječima „prostakuša“, „kurva“ ili „nevaspitana“ 100 puta. I nijednom je niste čuli u muškom rodu. Nije to slučajno i nije bez posljedica – komentari ovog tipa ženama od najranijih dana u svijest usađuju tu neku ideju da je njen položaj u ovom društvu i ponašanje muškaraca prema njoj apsolutno uslovljeno njenim oblačenjem.
U osnovi svih pravila oblačenja za žene, sa kojim se prvi put susrećemo kad uđemo u školu, leži jedna veoma prosta stvar – ponašanje muškaraca.
Djevojčicama će i sami učitelji, nastavnici i profesori često objasniti kako ne smiju da dolaze u školu u suknjama koje otkrivaju koljena, jer to može da preokupira previše pažnje dječaka i da ih… Ometa u učenju. Nakon toga će vam roditelji govoriti da ne treba da idete napolje ili u grad u kratkoj suknji ili golog stomaka, jer i tamo ima dječaka. I njih biste mogli da… Ometate. Da iziritirate. Da izazovete ko zna kakvo ponašanje.
„Ne traži đavola, obuci se pristojno“
Zaboravi na kratke suknje, prozvaće te kurvom. Nemoj taj dekolte, previše je nepristojan. Kakve su to bretele, kao da ih ni nema?! Šorts? Nikako, pristojne djevojke to ne nose! Preuska haljina, previsoke štikle, preveliki otvor na leđima, previše plitak struk na pantalonama, prekratka majica i kakve su to, pobogu, šljokice?
Pa, ti kao da tražiš da te neko napadne, ženo božja?!
Pitam se, da li isti ti roditelji pričaju svojoj muškoj djeci da je žena više od para sisa, dupeta i nogu, da ne treba da o njoj donose zaključke na osnovu fizičkog izgleda niti oblačenja i da svaka žena ima pravo da se oblači kako ona hoće? Da li im ponekad kažu da su najgore aždahe često obučene u plisirane midi suknje? Da manjak materijala na pantalonama ne znači i manjak morala i kućnog vaspitanja? Da li im, onako usput, spomenu da to što njih u školi „ometa“ drugarica u majici na bretele nije problem te djevojčice, već problem njih samih, problem koji moraju da nauče da kontrolišu?
Džaba se pitam, jer odgovor znam. Sticajem okolnosti, znam nekoliko prosvjetnih radnika koji su tokom karijere više puta trpili izlive bijesa majki i očeva muške djece jer je njihovo dijete neka djevojčica „izazvala“ nepristojnim oblačenjem. To ide do tih razmjera da su roditelji spremni da prijete i ucjenjuju ako ih nastavnik pozove na razgovor zbog, na primjer, činjenice da je dječak uhvatio djevojčicu za zadnjicu na velikom odmoru. Nikad nije njihovo dijete krivo. Uvijek je kriva ta nevaspitana djevojčica u šortsu i preuskim farmerkama.
„Znate, dječaci su u ovom periodu prosto takvi, to je dječačka stvar, ne možemo da ga kažnjavamo za prirodno ponašanje“
Ovo je jedan otac zaista rekao mojoj dobroj prijateljici, nastavnici u osnovnoj školi, nakon incidenta na velikom odmoru. On je bio ponosan što je njegov sin junak već u šestom razredu osnovne škole pokazao tako jaku sklonost ka ženskom rodu, jer očigledno nije gej, što je najveći uspijeh jednog prosječnog balkanskog tate. Zapravo, prvi put kad sin bez pristanka uhvati djevojčicu za dupe, to se u mnogim kućama slavi. Otac i sin razmijene „koske“ i namignu jedan drugom, onako šmekerski, jer sad ih zauvijek spaja ta iskonska heteroseksualnost. Taj čin pravog mužjaka koji nije mogao da zadrži ruku kad je vidio žensko u kratkoj suknji. Ponos tatin.
A ona? Pa, ona samo drami! I da nije htjela, ne bi se tako oblačila!
I svi klimamo glavom.
I svima nam je normalno i prirodno da je žena kriva, jer se oblači tako kako se oblači.
I prihvatamo da muškarac jednostavno radi po instinktima.
Nemojte pogrešno da me razumijete, naravno da i dječaci i djevojčice treba da znaju šta se oblači za koju priliku, šta je za školu, šta za žurku, a šta za šetnju gradom. U potpunosti podržavam pravila oblačenja u školama i generalno primjereno oblačenje i poštovanje dreskoda – ta pravila postoje s dobrim razlogom. Ali, nemojte da nam govoriti da je reakcija muškaraca dobar razlog!
Prestanite djevojčicama da govorite kako da se (ne)oblače da ne bi izazivale dječake. Umjesto toga, naučite dječake kako da poštuju djevojčice, bile one u mini suknjama ili dugačkim haljinama. Neće biti lako, ali je jako važno. I za dječake i za djevojčice i za sve nas.
