Usne moga muža trebale bi biti česma, iz koje teku riječi poput meda slatke… Glas njegov trebao bi biti umiljat, kad mi priča da poželim da nikada ne prestane…
Pogled bi trebao biti smiren, čak i onda, kada mu nije po volji, ono sto od mene čuje…Dijalog bi trebao biti konstruktivan, nježan, s mnogo poštovanja…
Svaki susret s mojim mužem, trebao bi biti radostan… Brak bi trebao biti spokoj… Rekoh mu sve ovo, jedne noći nakon grubog i ponižavajućeg “razgovora”. I rekoh mu: želim da dobro zapamtiš da ja ništa ne moram, i da ću otići ako osjetim da mi s tobom nije dobro. Da, svjestan si da nemam gdje niti kome, posebno nakon smrti majke, ali čini mi se da nisi svjestan, kako sam spremna ispod mosta živjeti, raditi i zaraditi, da preživim! Spremna sam na sve, osim da se ikada više gušim pored tebe, čovjeka kojem sam iz ljubavi dala pola svog života. Pazi dobro! Drugu polovinu ne dam nikome, osim Bogu! I ne dam! Niti mužu, niti djeci, nikome osim Bogu i sebi! Pa dokle mi je suđeno, dotle ću biti svoja, i sretna! Iz ljubavi žrtvovah godine, i ne tražim nista zauzvrat, osim lijepe riječi. Niko mi nista ne duguje, od nikog nista ne očekujem. Naučila sam postavljati granice… Ako ih ne postavite, i najrođeniji će vas bez milosti gaziti, a vi ćete truhnuti nesretni! Ne odugovlačite s odlukom da kažete: DOSTA!
Jer njima nikad dosta neće biti, sve dok vama dosta ne bude!
