Poznati su kao nomadski narod Bajau iz jugoistočne Azije koji dane provode ploveći kristalno čistim vodama, roneći i šećući po morskom dnu. Od malih nogu svi već vrlo spretno love ribe, hobotnice i jastoge, a svoja plovila ručno izrađuju od drveta.
Mala drvena plovila različitih vrsta, perahu, djenging, lepa i vinta, njihov su dom.
Za njih kažu da su ‘vodeni narod’.
Pandemija koronavirusa njihov svijet je zaobišla.
Bajau narod živi neopterećen dramama, društvenim mrežama, političkim aferama, celebrity skandalima.
Oni su među najuspješnijim roniocima na svijetu.
Naprimjer, ako zadržite dah i uronite lice u kadu s vodom, vaše tijelo automatski pokreće ono što se naziva reakcijom ronjenja. Puls vam se usporava, krvne žile se stežu i slezena se sužava, sve reakcije koje vam pomažu uštedjeti energiju kada imate malo kisika.
Većina ljudi može zadržati dah pod vodom nekoliko sekundi, neki nekoliko minuta. No, Bajau narod slobodno roni do krajnjih granica, zadržavajući se pod vodom čak 13 minuta. Ovi nomadi žive u vodama koje vijugaju Filipinima, Malezijom i Indonezijom, gdje rone u lovu na ribu ili u potrazi za prirodnim elementima koji se mogu koristiti u zanatima.
Bili su povod za znanstvenu studiju autorice Melisse Ilardo iz Centra za geogenetiku na Sveučilištu u Kopenhagenu, a danas postdoktorandice s Odjela za molekularnu medicinu Sveučilišta Utah u Salt Lake Cityju, koja je 2018. u časopisu Cell postavila teoriju da mutacijom DNA slezena postaje veća što pripadnicima naroda Bajau daje genetsku prednost za život u dubini.
Tehnički, slezena je organ bez kojeg možemo živjeti, ali dok ga imate, ona pomaže u podršci našeg imunološkog sustava i recikliranju crvenih krvnih stanica.
Prethodni znanstveni radovi ukazali su da tuljan, morski sisavac koji veći dio svog života provode pod vodom, ima nerazmjerno veliku slezenu. Autorica studije Melissa Llardo željela je vidjeti imaju li istu karakteristiku i ljudi koji su toliko vješti u ronjenju, pa je 2015. odlučila provesti istraživanje. Ponijela je prijenosni ultrazvučni aparat i setove za sakupljanje uzoraka sline. Obilazila je pripadnike naroda Bajau i ultrazvučno je slikala njihove slezene.
“Bili su iznenađeni što sam čula za njih uopće”, rekla je ranije Llardo za National Geographic.
Uzorke je uzela i od naroda zvanog Saluan, koji živi na indonezijskom kopnu kako bi imala kontrolnu skupinu uzoraka. Uspoređujući ih, njen je tim otkrio da je veličina slezene pripadnika naroda Bajau 50 posto veća od slezena pripadnika naroda Saluan. Potvrdila je svoju tezu.
Lladro smatra da je s vremenom prirodna selekcija pomogla narodu Bajau, koji u toj regiji živi već hiljadu godina, da razvije genetsku prednost.
Bajau narod se, poput mnogih nomadskih naroda širom svijeta, suočava s puno stigme od okolnog stanovništva. Llardo je istaknula za The Atlantic da ju je jedan profesor s indonezijskog sveučilišta upozorio da su oni ljudi kojima se ne može vjerovati. Drugi joj je rekao da se kloni njihovih “ljubavnih napitaka”.
“Puno je mističnosti oko njih. Oni fizički žive na rubu društva, zbog čega ih se stalno gleda sa sumnjom. A iz vlastitog iskustva mogu reći da su oni bili najpristupačniji ljudi koje sam ikada upoznala. Kepala Desa Hasan, poglavica sela, pozvao me u svoj dom”, objasnila je znanstvenica.
Njihov tradicionalni način života također nestaje. Nekoliko vladinih programa prisililo je mnoge od ovih nomada da se vrate na obalu, a njihove plutajuće domove postalo je teže održavati.
“Nekada su svoje plutajuće kućice izrađivali od drveća koje je bilo lagano, ali to je drvo sada ugroženo iz razloga koji nemaju nikakve veze s njima, pa moraju koristiti teže vrste drva, što znači da im trebaju i motori, i plin, što je za njih skupo. Polako se povezuju s kopnom, ali neki od njih i dalje grade kuće na štulama kako bi održali vezu s morem”, ispričala je Llardo.
