Dekupaž (decoupage) tehnika je prvi put objašnjenja u 20. vijeku iako se primjenjivala i mnogo ranije. Ova drevna tehnika u Evropu je stigla iz Kine čak u 12. vijeku a Kinezi su je doveli do savršenstva i uz pomoć nje su dekorisali razne drvene predmete. Ipak tek u 20. vijeku Francuzi su odlučili da ovoj tehnici daju i ime. Ovo ime ima značenje koje je dobilo od francuske riječi „decouper“ što znači ISJEĆI. To podrazumijeva kreativnu tehniku uz pomoć koje se radi ukrašavanje raznih predmeta, od starog predmeta napravi novi ukras vrijedan divljenja.
Dok smo razgovarali sa Majom i dogovarali ovaj intervju osjetili smo duh koji se bori i stvara, koja nas je svojom neposrednošću oduševila i pokazala da na Balkanu definitivno ima ljudi čije stvaralaštvo i ljubav prema rukotvorinama zavređuje pažnju.
Ko je Maja Savić Bubamara, čime se bavi, šta je pokreće i kako pomjera granice kreativnosti pročitajte u intervjuu za Press.
Možete li nam reći nešto više o tome čime se bavite?
Zbog širine posla kojim se bavim, to bih možda mogla staviti u rečenicu da sam prije svega zadužena za sve kreativne dijelove Hobby Art Centra Bubamara iz Banjaluke, kojeg vodim preko 15 godina. To bi ukratko bilo organizovanje kreativnih radionica, oslikavanje zidova, izrada unikatnih predmeta i namještaja. Trudim se svaki dan preko društvenih mreža da drugima pomognem i budem inspiracija da i oni pokušaju nešto slično.
Šta vas je inspirisalo da počnete da se bavite dekupaž tehnikom? Odakle uopće ideja baš za ovim hobijem? . Gdje ste učili zanat ili ste samouki?
Prije svega, zbog vaših čitalaca, želim reći da je dekupaž samo jedan mali segment svih hobby tehnika koje su zaživjele u izradi unikatnih predmeta i rstaiuracijama namještaja. Dekupaž, ili lijepljenje salveta i rižinih papira, jeste možda izraz koji se najčešće koristi, ali ljepota ovog hobija je upravo u njegovoj širini.
Ideja se rodila davno, sad već ima preko 10 godina. Ja sam u suštini, još na fakultetu počela sa izradom nakita i strast prema kreativnom radu nikoga ne zaustavi samo na jednom. Istraživala sam i učila sama, vidjela sam dosta toga u susjednoj Hrvatskoj, koja je tada bila ispred nas, barem kada je dostupnost materijala bila u pitanju i sve to polako donijela u BiH.
Koji materijal je neophodan za bavljenje dekupažom?
Konkretno za dekupaž potrebne su vam akrilne boje, ljepilo i lak za dekupaž, salvete ili rižini papiri, kist, moža poneki šablon i predmet koji želite ukrašavati. U principu, to je vrlo malo materijala, ali za početak i više nego dovoljno. Kasnije od vas samih zavisi koliko daleko ćete otići u vašem usavršavanju i radu.
Vi također pravite raznovrsne radionice, to vas odmah čini posebnom, kakve su reakcije polaznika na isti?
U Banjaluci radionice održavam preko 10 godina, skoro svake subote, sa ljetnom i zimskom pauzom i one su moj veliki ponos, ako tako mogu reći jer uvijek su pune. Nebrojeno mnogo gostovanja po BiH i na hiljade polaznika prošlo je kroz Bubamarine radinice. Međutim, sve je to prekinuto novonastalom situacijom i dovelo nas do jedne druge priče, a to su online radionice koje su me veoma prijatno iznenadile jer iako su na našem jeziku, imamo prijavljenih iz raznih dijelova svijeta i zainteresovanost je velika.
Koliko vam je potrebno vremena za izradu nekog predmeta?
To je vrlo individualno. Nešto možete završiti za sat, dok npr oslikavanje zida radim barem 4-5 dana…ili zamislite restauraciju ormara sa svom pripremom koja prethodi.
Da li postoji ove godine neki poseban trend u dekupažu? Da li ste zadovoljni prodajom i da li naše društvo cijeni ručni rad?
Uvijek postoji trend, što ne mora značiti da ganužno morate pratiti. Npr prošlu godinu, a i ovu je obilježio efekat mermera, pa smo ga i mi u Bubamari doista radili, zlatna boja se vratila u kombinaciji sa kamenom. Drvo je uvijek in…sve su to trendovi kojima se mi možemo prilagoditi jer lako postižemo te efekte na raznim predmetima.
Lično sam zadovoljna jer radim maksimalno koliko mogu, više od toga ne bih ni stigla. Generalno kada pogledam, moglo bi biti bolje, ali nakon ovoliko godina sad sam već pesimista da će naše društvo ikada cijeniti ručni rad kao što je on vani cijenjen. Međutim, sami kretivci moraju ponijeti dio tog tereta. Ulagati u sebe, unaprijediti svoj rad, koristiti kvalitetan materijal,potruditi se oko same prezentacije, fotografije, komunikacije, to sve skupa je zaista važno.
I za kraj da li imate neki rad koji je po vašem mišljenju poseban, a da ga možete izdvojiti?
Teško. To je dio mog posla u kojem ću biti iskrena i reći da zaista radim samo ono što se meni dopada i tu ne pravim kompromise. Radije odbijem posao ako ću dane provesti istinski nezadovoljna istim. Trebale su godine da stignem do toga, ali izborila sam se za svoj komad sreće i radim samo po svojoj inspiraciji i želji. Zato je jako teško izdvojiti nešto. Kada bih morala bio bi to jedan od zidova koje sam radila, samo iz razloga što je to izrazito težak posao za jednu ženu i ko nije radio ne zna koliko je pored umijeća potrebno fizičke snage. To mi je bio veliki izazov i u narednom periodu ću više biti angažovana na izradi istih jer volim pomjeriti svoje granice kreativnosti.
