Mostovi na rijeci Miljacki svjedoče o različitim periodima historije Sarajeva i svaki ima posebnu priču. Jedan od najboljih načina da upoznate prijestolnicu jeste da prošetate duž Miljacke i zastanete pokraj svakog od mostova.
Jedan djelić priča dokumentovan je kroz film „Mostovi Sarajeva“. Riječ je o mozaiku umjetničkih gledišta koja na kritički način promišljaju različite univerzalne teme koje historijsko mjesto kao što je Sarajevo simbolizira.
U nastavku pročitajte osnovne informacije sarajevskim mostovima.
Kozija ćuprija
Kamena kapija Sarajeva, prvi most na Miljacki sa istočne strane, leži na starom carigradskom drumu, kojim se u davna doba kad su Turci vladali ovim prostorima, od Sarajeva putovalo do Stambola. Ćuprija je jedna od četiri stara mosta koji su sačuvani iz ovog vremena.
Ime je dobila prema legendi prema kojoj je siromašni pastir na tom mjestu čuvao koze koje su ga odvele do ćupa punog zlata. Ovaj se obogatio pa izgradio most. Smatra se da je izgrađen u doba Mehmed-paše Sokolovića u 16. vijeku, kada su nastali i mostarski Stari, Višegradska ćuprija i trebinjski Arslanagića most. Najstariji pisani trag o ovom mostu jeste zapis Mula Mustafe Bašeskije, koji 1771. bilježi da je sagrađen kameni zid koji je vodio od Kozije ćuprije sve do Alifakovca.
Pješački most koji vodi do Babića bašte
Nije poznato kada je izgrađen mali pješački most koji veže Bendbašu i Babića baštu, jednu od najstarijih mahala Sarajeva.
Šeher-Ćehajina ćuprija
Ovaj nacionalni spomenik naše zemlje, nalazi se tik do poznate Inat kuće i pretpostavlja se da je izgrađen u 16. ili 17. vijeku.
O imenu Šeher-Ćehaja postoje mnoge priče. Jedna predaja kaže kako je gradnju mosta finansirao izvjesni Alija Hafizadić, a druga, poznatija među Sarajlijama, veli kako je graditelj ćuprije bio čuveni Hadži Husein, šeher-ćehaja (upravitelj) grada. On je, vjeruje se, umro prije nego je most sagrađen. Kada je vijest o njegovoj smrti stigla do njegovog sina Mustafe u Stambol, ovaj odluči da se sa ženom vrati u Sarajevo i dovrši izgradnju mosta.
Postoji legenda prema kojoj je u Šeher-ćehajinu ćupriju bio ugrađen veliki dijamant. Međutim, nedugo poslije završetka mosta dijamant je nestao.
Pasvandžije (čuvari čaršije) tragali su za kradljivcem od kuće do kuće, da bi se ispostavilo da je jedan zaljubljeni mladić dijamant ukrao za svoju djevojku. Ganut njegovom velikom ljubavlju sarajevski kadija (sudija) se smilovao i oslobodio mladića, ali dijamant više nikada nije ponovo ugrađen u most.
Šeher-ćehajina ćuprija proglašena je 2005. godine nacionalnim spomenikom BiH.
Novi most Vijećnica
Ovaj most otvoren je u aprilu 2003., najviše zbog potreba saobraćaja u ovom dijelu grada. Nazvan je po miljenici grada, sarajevskoj Vijećnici.
Careva ćuprija
Carev most sljedeći je luk preko Miljacke. Izgradio ga je u 15. vijeku Isa-beg Isaković, prvobitno je stajao na malo nižem mjestu od ovog sadašnjeg – nalazio se tačno ispred ulaza u Carevu džamiju.
Kad je sultan Fatih Mehmed han II došao u Bosnu i osvojio cijelu zemlju, Isa-beg je došao da mu se pokloni, predavši džamiju koju je sagradio. Od tog se vremena džamija i ćuprija prozvaše Carevom.
Drvena ćuprija se urušavala u nekoliko navrata sve dok je Miljacka nije potpuno odnijela, pa je na njenom mjestu 1510. godine Gazi Husrev-beg dao načiniti novu ćupriju od tesanog kamena.
Tokom velike poplave 1628. godine i kamena Careva ćuprija je uništena. Godinu dana kasnije (1629.) sarajevski veleposjednik Hadži Husein-aga Haračić (negdje se spominje i kao Haradžlija), ćupriju je o svom trošku dao popraviti, gradeći kameni most sa tri stuba i četiri luka.
Poplava je ponovo 1791. godine srušila Carevu ćupriju. Sarajevski trrgovac i dobrotvor Hadži Mustafaga Bešlija, o svom je trošku popravlja 1792. godine.
Za vrijeme Austro-Ugarske, Careva ćuprija je porušena zbog lošeg stanja u kojem se nalazila. Gradsko poglavarstvo odlučuje podići novu, betonsku ćupriju koja i danas stoji. Ćuprija je tom prilikom pomjerena nekoliko koraka bliže ulici.
Taj je most srušen 1619. u poplavi, pa je Hadži Husein-aga Haračić izgradio kameni most koji je bio oštećen, pa obnovljen 1792. godine. Austrougari ruše ovaj most zbog njegovog ruševnog stanja i grade novi.
Latinska ćuprija
Prvi spomen na most Latinska ćuprija pronađen je u defteru (popisu) iz 1541. godine, gdje se navodi kako je most podigao izvjesni sarač Husein, sin Širmedov.
Iz jednog kasnijeg dokumenta može se zaključiti kako se radilo o drvenom mostu, koji je ubrzo porušen i umjesto kojeg je sarajevski ajan Ali Ajni-Beg izgradio kamenu ćupriju.
Taj kameni most je 1791. odnijela velika poplava, nakon čega je 1798. godine, iz sredstava koje u dobrotvorne svrhe zaviještao ugledni sarajevski trgovac Abdulah Briga, Latinska ćuprija izgrađena u svojoj današnjoj formi.
Ime je Latinska ćuprija dobila po Latinluku, mahali na lijevoj obali Miljacke, koju su naseljavali sarajevski katolici.
Od 1918. do 1993. godine Latinska ćuprija zvala se Principov most, po Gavrilu Principu, koji je svega nekoliko metara od ovog mosta izvršio atentat na austro-ugarskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Taj događaj, poznat kao Sarajevski atentat, bio je povod za početak Prvog svjetskog rata.
Drvenija most
Drvenija most u Sarajevu je sagrađen za vrijeme Austro-ugarske vladavine 1898. godine da spaja obale rijeke Miljacke. U blizini mosta na lijevoj obali se nalazila Vojna komanda i Prva gimnazija na desnoj. Kako je most često plavila nabujala Miljacka, ’80.tih godina je drvena konstrukcija mosta zamjenjena betonskom, a drvena ograda je sačuvana. Most je obnovljen nakon rata 1995. godine. Sam most je mjesto gdje počinju ljubavi sarajevskih gimnazijalaca, jer se most nalazi između Prve gimnazije, Škole primjenjenih umjetnosti i Akademije scenskih umjetnosti, na jednoj i Privredne škole i Pedagoške akademije, na drugoj strani.
Ćumurija most
Drveni most Ćumurija izgrađen je nekad prije 1565. godine, kada se prvi put pominje. Prvobitno se zvao hadži Hasanova ćuprija, po dobročinitelju koji je finansirao njegovu izgradnju.
Most je napravljen da poveže mahalu oko Ajas-pašine džamije, koja se nalazila na desnoj obali Miljacke, sa mahalom Bakr-babine džamije na At Mejdanu.
Ajas-pašina mahala bila je sjedište sabljarskog esnafa, pa su upravo pokraj ovog mosta sabljari u Miljacku istresali pepeo ćumura (drvenog uglja) kojeg su koristili za loženje vatre prilikom izrade sablji.
Po ćumuru most u narodu i dobi današnje ime – Ćumurija. Nekoliko puta je Ćumurija pretrpjela velika oštećenja od poplava, pa je drvena konstrukcija 1886. zamijenjena željeznim mostom koji je prvobitno služio za potrebe izgradnje željezničke pruge Bosanski Brod – Zenica.
Od 1919. most se zvao Zrinjskog most, po hrvatskom banu Petru Zrinjskom, a 1993. godine mu je vraćeno ime Ćumurija.
Nakon opsežne rekonstrukcije most je 2002. godine otvoren za saobraćaj motornih vozila.
Čobanija most
Čobanija most također je nekad bio drveni. Izgradio ga je Hasan Vojvoda 1557., a obnovljen je za vrijeme šejha Kaimija, sarajevskog pjesnika pa ga neki zovu i “šejhanija most” kao i “šejtanija most”.
Godine 1886. željezni most je sagrađen na mjestu starog, ali je zbog lošeg oslonca propao. Na njegovom mjestu je sagrađen novi 1888. godine.
Festina Lente
Festina lente (Požuri, polako) most svečano otvoren 22. augusta 2012. godine kod Akademije likovnih umjetnosti.
Spaja šetalište Obale Maka Dizdara ispred Akademije likovnih umjetnosti, čiji su ga studenti i dizajnirali: Adnan Alagić, Amila Hrustić i Bojana Kanlić (smjer produkt dizajn) sa Radićevom ulicom.
Most je dužine 38 metara i širine od 4 do 7 metara. Njegova čelična konstrukcija obložena je aluminijskim pločama, a ograda je načinjena od laminiranog stakla sa drvenim rukohvatima.
Osvjetljen je LED rasvjetom postavljenom na ogradi i podu, a u središnjem dijelu mosta postavljene su dvije drvene klupe za odmor.
Na oba ulaza na most u podu je ugraviran natpis ”Festina Lente”, što na latinskom znači ”požuri polako”.
Eiffelov most
Pješački željezni most Skenderija je među Sarajlijama poznat i kao Eiffelov most. Negdje oko mjesta današnjeg mosta osmanski je namjesnik Skender-paša, po kojem jedan čitav kraj na lijevoj obali Miljacke nosi ime Skenderija, podigao drvenu ćupriju krajem 15. ili na samom početku 16. vijeka.
Hirovita Miljacka često je odnosila sarajevske drvene ćuprije, pa je tako bilo i sa Skenderijom. Austro-ugarska uprava tome je stala u kraj, pa je regulirala tok Miljacke i nanovo sagradila brojne mostove, među kojima 1893. godine i željeznu Skenderiju.
U Sarajevu postoji predanje, koje nema potvrdu niti u jednom pisanom dokumentu, da je ovaj most projektovao čuveni Alexandre Gustave Eiffel, arhitekt čuvenog Eiffelovog tornja u Parizu.
Tokom posljednjeg rata most je znatno oštećen, a posljednji put je rekonstruiran 2004. godine.
Skenderija most
Skenderija most jedan je od najprometnijih i samim tim najopterećenijih mostova u gradu.
Betonski most Skenderija izgrađen je 1969. godine, kako bi kvalitetnije saobraćajno povezao desnu i lijevu obalu Miljacke pokraj mjesta gdje je te iste godine otvoren Centar Skenderija, kulturno-sportski i privredni kompleks, koji se prostire na 70.000 kvadratnih metara.
Oba objekta, ali i cijelo naselje na lijevoj obali Miljacke su ime Skenderija dobili po osmanskom upravitelju Bosanskog sandžaka – Skender-paši, koji je 1499. godine na prostoru današnjeg Centra Skenderija dao izgraditi trgovački centar sa 11 dućana, karavan-saraj, dvor, imaret i tekiju.
Njegov sin Mustafa-beg Skenderpašić je 1518. godine uz očevu tekiju, upravo na mjestu današnjeg Doma mladih, podigao prvu potkupolnu džamiju u BiH.
Tokom proteklog rata, u proljeće 1992. se oko ovog mosta vodila jedna od najvećih bitki u Sarajevu, pa je, uslijed ratnih dejstava, most bio znatno oštećen.
Temeljita rekonstrukcija betonskog mosta Skenderija, koji spaja ulice Obala Kulina bana i Terezije, izvršena je u 2014. godini.
Most Suade i Olge
Most Suade i Olge je betonski most, koji povezuje Marijin Dvor na desnoj sa naseljima Kovačići i Grbavica na lijevoj obali Miljacke. Nešto uzvodno je u osmansko doba stajala drvena Ćirišhanska ćuprija (most), koja je ime dobila po tvornici ljepila (ćirišhani), koja se nalazila na desnoj obali Miljacke.
Današnji most izgrađen je nakon Drugog svjetskog rata i jedna je od prvih građevina izgrađenih u Sarajevu u socijalističkoj Bosni i Hercegovini. U to vrijeme most se zvao Vrbanja most.
Suada Dilberović i Olga Sučić su prve žrtve agresije na Bosnu i Hercegovinu. Suada Dilberović je bila studentica medicine u Sarajevu. Suada je prva žrtva opsade Sarajeva i smatra se prvom žrtvom agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. – 1995. godine.
Na istom mjestu kao i Suada, ubijena je i Olga Sučić, pa se zbog toga na mostu, na kojem su ubijene ove dvije mlade djevojke, nalazi spomenik njima dvjema kao prvim žrtvama agresije u Sarajevu.
Na mostu su 1993. godine stradali i sarajevski Romeo i Julija – Boško Brkić i Admira Ismić, dvoje zaljubljenih, koji su pokušali pobjeći iz opkoljenog Sarajeva i svoju ljubav po svaku cijenu sačuvati od ratnog bezumlja.
Ars Aevi
Pješački most Ars Aevi spaja obale rijeke Miljacke u blizini Zemaljskog i Historijskog muzeja BiH.
Most je dizajnirao čuveni italijanski arhitekta Renzo Piano.
Ovaj dobitnik Pritzker nagrade za arhitekturu i počasni građanin Sarajeva donirao je i sredstva za izgradnju mosta Ars Aevi, koji je otvoren 2002. godine i predstavlja fizički i simbolički putokaz u prostor budućeg muzeja.
Kolekcija Ars Aevi jedna je od najznačajnijih zbirki djela savremene umjetnosti u ovom dijelu svijeta.
Most u ulici Hamdije Čemerlića
Ovaj most nekada je nosio ime Bratstva i jedinstva i imao je posebnu ulogu u posljednjem ratu. Preko njega su do Grbavice i nazad prelazile brojne porodice, podijeljene agresijom.
Ovaj betonski most izgrađen je 1951., a sve do 1995. godine nosio je ime Most bratstva i jedinstva, po borbenoj paroli partizana – boraca pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu, a potom i jednoj od bitnih politika komunističke Jugoslavije, koja je imala za cilj afirmirati jednakost i zajedništvo među narodima bivše Jugoslavije.
Tokom posljednjeg rata Most je bio na liniji razgraničenja i predstavljao je punkt preko kojeg se, tokom trajanja krhkih primirja, obavljala komunikacija između zaraćenih strana, pod nadzorom snaga Ujedinjenih Nacija.
Tokom 2012. godine izvršena je rekonstrukcija ove saobraćajnice.
Most kraj hotela Bristol
Mali pješački most izgrađen je za vrijeme bivše Jugoslavije.
Most na Socijalnom
Most u ulici Topal Osman-paše je bio zatvoren u prošlom ratu, nalazio se na “prvoj liniji” i bio je miniran. Ovaj most je obnovljen 2013. godine.
Most u ulici Azize Šaćirbegović
Tzv. Malta most obnovljen je 2011. godine. Obzirom da ulica Azize Šećirbegović presijeca šetalište, ovaj pješački prelaz bio je logično rješenje za svakodnevni saobraćaj velikog broja pješaka.
Most malezijsko-bosanskohercegovačkog prijateljstva
Most malezijsko-bosanskohercegovačkog prijateljstva poznat i kao “Bosmalov most” nalazi se u sarajevskom naselju Čengić Vila i premošćava rijeku Miljacku. Izgrađen je u sklopu pete sarajevske transverzale i spaja glavnu ulicu na Čengić Vili sa Bosmal City Centrom, po kome je dobio nadimak. Most je svečano otvoren 2005. godine.
Most Kongresmena McCloskey
Most Kongresmena McCloskeya povezuje Miljacku u sarajevskom naselju Otoka sa Bulevar Meše Selimovića sa Prijedorskom ulicom, koja vodi pokraj Otoka Shopping Centra.
Ova saobraćajnica, koju Sarajlije zovu i most kod Otoke, sagrađena je 1974. godine po projektu zavoda Traser, a interesantna je činjenica kako je po istovjetnom projektu izgrađen i most u ulici Topal Osman-paše, koji spaja sarajevska naselja Grbavicu i Socijalno.
Od 2010. godine most kod Otoke nosi ime po Francis-u Xavier-u Frank-u McCloskey, koji je ispred Demokratske stranke šest puta biran u Kongres Sjedinjenih američkih država.
Kongresmen McCloskey (1939. – 2003.) bio je dokazani prijatelj Bosne i Hercegovine, koji je tokom posljednjeg rata u našoj zemlji činio ogromne napore na zaustavljanju ratnog ludila.
Most kraj džamije Istiqlal
U naselju Otoka postoji još jedan most, onaj koji veže šetnicu u ovom naselju sa drugom obalom na kojoj se nalazi džamija Istiqlal i nešto niže stadion FK Olimpic. Most je izgrađen nakon rata.
