Kolumna Sadika Ahmetovića
Pišem jer me nazvalo puno Srebreničana, uvrijeđeni. Bošnjaci pitaju zašto “ova profesorica iz Sarajeva” izdvoji samo Bošnjake, Srbi pitaju zašto je nas poštedila, predratni putevi su nam bili isti. A moj drug Ado Hrustambegović zove iz Beča ljut i povrijeđen. Šalje mi sliku svog djeda u autu prije 100 godina, poslanika tada i člana JMBO, Ibrahim bega Hrustambegovića. Hrustambegovići su poklonili Zemaljskom muzeju u Sarajevu sobu, odjeljenju za etnologiju koji je osnovan 1888, stalna postavka od 1913. godine. Postavka je nazvana “Urbani život Bosne i Hercegovine u 19. vijeku”. Soba iz Srebrenice je najveća i u njoj je smještena scena trgovačkog suda, dakle društveno-pravni život Bosne i Hercegovine prije 200 godina.
Razmišljao sam dugo trebam li išta napisati, pa se sjetim mog školskog druga, prof. Hariza Halilovića, i njegove knjige “Kako opisati Srebrenicu”. Hariz je trenutno redovan profesor na Univerzitetu u Melbourneu, a izdavač nekih njegovih knjiga je Oxford. Srebrenčanin i logoraš Hariz je napisao: “Previše boli. Premalo riječi. Previše imena. Premalo vremena. Previše mezara. Srebrenica se ne može opisati”.
Bole uvrede, poniženja, boli i negiranje genocida, boli i nepravda koju preživjeli doživljavaju u svojoj domovini. U domovini za koju su platili najveću cijenu.
Posljednje poniženje, dosad najteže kazano, izrekla je zastupnica, Bošnjakinja i profesorica iz Hotonja, na nekom političkom skupu. Uz aplauz prisutnih profesorica iz Hotonja nam poruči, samouvjerena, jer je hodala po Podrinju: “Pa Bošnjake su samo volovska kola vozila u Srebrenici i Bratuncu, to su im bili putevi”.
Uvrijedila je “profesorica” i Domaviju i Argentariju i Srebrenicu i Bosnu Srebrenu, uvrijedila je njenu višestoljetnu istoriju, jer o njoj očito malo ili ništa ne zna.
Osoba sa akademskom titulom mora imati minimum znanja o svojoj državi, pa tako i da je Domavia (Srebrenica) u trećem vijeku imala oko 30.000 hiljada stanovnika i da je bila jedno od najvećih naselja u Evropi. Prema rimskoj geografskoj karti iz tog perioda imala je puteve, a najvažniji putni pravci su bili Domavia – Naronom, tada velika luka na Jadranu kod Metkovića. Zatim, put koji je spajao Domaviju sa Sirmijumom (Sremskom Mitrovicom) i treći put je išao na jugoistok, preko Kapedunuma, današnjeg Užica. Najveća urbana naselja na današnjem prostoru Bosne i Hercegovine, sa rangom kolonije, bili su Aquae Ilidža i Domavia Srebrenica. Sa nižim rangom municipija bilo je desetak naselja u BiH, od kojih jedan u današnjim Skelanima na području općine Srebrenica.
Uvrijedila je “profesorica” i Bosnu Srebrenu i bosanske franjevce, koji su u Bosnu došli potkraj 13. stoljeća. Na mjestu gdje su prvu noć prenoćili na bosanskoj zemlji sagradili su manastir. Ključeve obnovljenog manastira, starog više od 700 godina, čuvao je rahmetli Izet Imamović do svoje smrti.
Franjevci su Srebrenici dali Juraja Dragišića, rođenog u Srebrenici u 15. stoljeću, negdje oko 1445. godine. Bio je prvi ili jedan od prvih sa današnjeg prostora BiH koji je pohađao Oxford; humanist, teolog i filozof, predavač na nekoliko univerziteta u Italiji i Dubrovniku.
Puno je istaknutih Srebreničana u svijetu koji su dali svoj pečat nauci i društvu. Istaći ću Srebrenčanina Selmana Selmanagića, rođenog 1905. godine, umro 1986. godine, bosanski i njemački arhitekta; fakultetsko obrazovanje i akadamska zvanja stekao je u Berlinu na Bauhausu. Konstruktor je mnogih objekata u Berlinu i diljem svijeta.
Uvrijedila je “profesorica” Srebreničane koji su svoj veliki doprinos dali našoj državi i njenoj državnosti, prvog predsjednika Ustavnog Suda BiH, rahmetli prof. dr. Ismeta Dautbašića, bivšeg dekana pravnog fakulteta, Srebreničane dekane Fakulteta islamskih nauka i Filozofskog fakulteta, rahmetli profesore Ibrahima Džananovića i Ibrahima Tepića.
Niz je Srebreničana koji su svoj naučni doprinos dali našoj zemlji: akademik Mirsada Hukić rođ. Halilović, Rešid Hafizović; univerzitetske profesore, samo neke ću spomenuti a ima ih na desetine u BiH i svijetu: Hariz Halilović, Emir Suljagić, rahmetli Abdulah Ahmić, rahmetli Sabahudin Dautbašić, Jasko Đozić, Hakija Đozić, Adib Đozić, Amela Begić, Ilijaz Pilav, Alija Suljić, Alma Efendić, Dževad Džananović, Asima Akagić, Hamdija Čivić, Ahmed Ahmić… Ima ih na desetine, kako u BiH, tako i u svijetu, neće mi zamjeriti oni koje nisam spomenuo; kao i ljekara, inžinjera, spomenut ću neke: dr. Fatima Dautbašić, dr. Branka Stanić, dr. Avdo Hasanović, dr. Sabit Begić, dr. Šukrija Đozić, dr. Dževad Begić, dr. Alden Begić… Ulica Crvena rijeka, dugačka samo 300 metara, podarila je 25 ljekara. Svoj život u odbrani naše zemlje je dalo sedam srebreničkih ljekara: Muharem Deljković, Hamdija Halilović, Nijaz Džanić, Sead Halilović, Naser Siručić, Huso Halilović, Avdo Bakalović i Eso Klančević.
Tvorac najvećeg kombinata UPI Sarajevo i njegovog razvoja u predratnoj Bosni i Hercegovini je Srebrenčanin Rizo Selmanagić, jedan od vodećih privrednika u bivšoj Jugoslaviji.
Začetnik studija islamske filozofije BiH je Srebrenčanin, rahmetli prof. dr. Ahmed Smajlović. Svoje obrazovanje do doktorskog studija je stekao na prestižnom El-Azharu, bio je predsjednik starješinstva islamske zajednice u BiH jedno desetljeće. Osnivač naučnog časopisa Islamska misao.
Profesorica bi trebala znati da je Srebrenica bila u samom vrhu razvijenih opština u BiH, pred rat skoro da nije ni bilo nezaposlenih. Rudnici olova cinka, srebra i zlata, rudnici boksita, dva industrijska kompleksa Zeleni Jadar i Potočari, zapošljavali su na hiljade stanovnika Srebrenice i okolnih opština. Liječilište Banja Guber, jedinstvena u svijetu, gdje iz zemlje izvire najbolji lijek za liječenje hipokrovne anemije, pravila je na desetine hiljada posjetitelja na nivou jedne godine. Srebrenica je uvrštena u turističke gradove bivše Jugoslavije, ogromno šumsko bogastvo. Lovište Bijele vode je mjesto koje su posjećivali tadašnji funkcioneri, privrednici i lovci sa prostora bivše države: Nikola Stojanović, Branko Mikulić, Džemal Bijedić, Safet Isović i mnogi drugi. Zasluge za razvoj Srebrenice i njene privrede uglavnom nose Srebrenčani: Mušan Hrustambegović, Ćazim Salimović, Hađo Gađo, Sead Đanić, Hasan i Nedžad Selmanagić, Hajrudin Mehmedović, Ilija Starčević, Husejin Hadžić, Murat Efendić, Čazim Salimović, Meho Tepić, Hajrudin Avdić, Osman Suljić i niz drugih uspješnih inženjera i privrednika.
Još jedan mali podsjetnik za “profesoricu” – pored kolskih kola je Srebrenica osnovala svoj Fudbalski klub Guber koji ove godine slavi svoj stoti rođendan. Da nismo protjerani, naš najmlađi reprezentativac, Esmir Bajraktarević, svoje prve korake bi napravio na Soloćuši, na Guberovom stadionu. Dala je Srebrenica reprezentativca, košarkaša Emira Sulejmanovića, dva olimpijca koji su pronijeli bosansku zastavu u svijetu, Jasmina Salihovića i Hamzu Alića. Imala je Srebrenica i svog pjesnika Nihada Ninu Ćatića, čije su riječi zaledile cijeli svijet kada je najavio genocid u Srebrenici desetog jula. Imamo mi i našeg glumca, najboljeg, nadam se da na ovo neće čitati, porijeklom iz ugledne porodice iz Srebrenice, Emira Hadžihafizbegovića. Njegov rođak Čengija je prva žrtva u Srebrenici.
Nema opravdanja za akademsko zvanje “profesorica” i ne znati historiju jednog od najstarijih gradova u BiH. Svaki Bosanac danas zna za herojsku borbu boraca 28. divizije na čelu sa legendarnim komandantom Naserom Orićem, borbu na samoj granici rijeke Drine, koja je u jednom momentu imala najveću oslobođenu teritoriju u BiH. Sramota je to ne poštovati. Hrabrost i patriotizam Srebrenčana su pronijeli komandanti Srebrenčani i van teritorije Srebrenice, šejha Mehmeda Hafizovića, Kemal Ademović i rahmetli general Husejin Tursunović.
Na kraju, ono što najviše boli je što se ne poštuje naše majke, koje izgubiše sinove i muževe, koje bolje od nas svih proniješe istinu o genocidu. Njihova borba za pravdu je potvrđena Rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Njima i ne treba izvinjenje, to su ponosne i hrabre žene koje hodaju hrabro i ponosno. Muniri, Kadi, rahmetli Hajri, Nuri, Salihi, rahmetli Hatidži … i na hiljade njih treba poštovanje i samo poštovanje.
Izjava “profesorice” u Hotonju na političkom skupu za nas nije politika, ovo je za nas moralno pitanje, pitanje poštovanja grada u kojem se dogodio zločin geniocida, pitanje poštovanja onih koji su pokopani u Memorijalnom centru, poštovanja njihovih majki, djece, sestara. Zbog toga je na potezu njena politička stranka – hoće li donijeti moralnu odluku ili su odlučili politički prešutjeti, jer ovo nisu ni nesretne ni nespretne izjave, jer govori “profesorica”. Porazno je ako nam univerzitetski profesori govore nespretno i nesretno.
