Jedno od zlatnih pravila privatizacije glasi: kada nešto želiš prodati, to „nešto“ uništi, da bi tvoj kum, rođak, prijatelj ili onaj kojem si dužan to kupio ili koncesiju dobio po što nižoj cijeni.
To vam je priča sa tivatskim aerodromom koji prokišnjava, pa je po njemu moguće organizovati trke hidroglisera za bogate klijente iz okolnih ultraluksuznih resorta. To vam je priča sa podgoričkim aerodrom sa kojega se povlače aviokompanije, pa će sa njega uskoro jedini let biti onaj za Beograd. Ostatak dana po njemu se može voziti karting.
Uništenje pred prodaju važan je segment privatizacije. Ne samo zato što se tako uvećava dobit a smanjuje izdatak kupca kojem je privatizacija namještena. Nego i zato što je uništenje kompanije način da se javnost ubijedi u nužnost privatizacije. Ako aerodromi rade dobro a sa njih možemo letjeti širom svijeta – zašto bismo željeli dati ih privatniku? Ali ako se aerodromske zgrade urušavaju a letova nema, onda će javnost reći: pa dobro, dajte to nekome ko će stvari dovesti u red.
To je – namjerno uništenje državne imovine – jedini razlog zašto pista tivatskog aerodroma sve ove godine nije popravljena. I jedini razlog zašto na taj aerodrom avioni ne mogu sletjeti noću. Država, zamislite, nije mogla osvijetliti pistu. Kao da je trebalo prokopati Suecki kanal i puškom natjerati Verdija da tim povodom napiše „Aidu“, a ne postaviti sijalice.
Kompanije koje su napustile podgorički, letove su preusmjerile na aerodrom u Tirani. Na taj način, raste vrijednost tiranskog, a pada vrijednost podgoričkog aerodroma. Ako građani Crne Gore imaju namjeru letjeti na zapad, najprije dva-tri sata moraju voziti put istoka, do Tirane.
Privatizaciju aerodromâ najavio je i predsjednik Momir Milatović. A on je ozbiljan čovjek sa ozbiljnom diplomom. On ne bi pričao napamet.
Da moram pogađati ko će kupiti ili pod koncesiju uzeti podgorički i(li) tivatski aerodrom, rekao bih: a da neće možda vlasnik aerodroma u Tirani? Ne tvrdim da hoće, samo kažem da bi bilo logično.
A kad smo već kod logike…
Ako je bilo logično (a jeste) da tivatskim catarama upravlja država i iz posla bude istjeran koncesionar, kako može biti logično da se aerodrom u istom tom Tivtu tutne pod koncesiju, umjesto da njime upravlja država? Šta, različiti ekonomski zakoni važe na tri kilometra vazdušne linije?
Ili je u pitanju ovo: ako je koncesionar čovjek blizak bivšoj vlasti, imovina treba biti državna. Prije nego što se, kroz koju godinu, da nekome bliskom novoj vlasti. Ako je pak u pitanju čovjek blizak novim vlastima, onda je privatna imovina bolja od državne?
Postoji, naravno, i treća opcija. Da se u priču uključi Miki i crnogorske aerodrome transformiše u kriptoaerodrome. Ako možeš virtuelno biti milijarder, možeš virtuelno i letjeti. Aerodrome kriptovalutom može kupiti neko iz kriptozajednice, pa crnogorske piste otvoriti na serveru u Šangaju. Ako ništa drugo: kriptoaerodromi na prokišnjavaju.
Ostaje pitanje: šta nakon selidbe iz fizičkog u virtuelni svijet uraditi sa placevima na kojima su sadašnji nesretni crnogorski aerodromi. Kako šta? Pa tu dići crkve i bogoslovije. U slučaju tivatskog aerodroma, osnovati i pravoslavno-padobransko-desantni centar za obuku, pod rukovodstvom popa Backovića.
Šta uraditi sa letjelicama nacionalne avio-kompanije? Ako uspravite avion, šta dobijete? Pa krst, naravno. Te aviokrstove treba postaviti na ulaz bivših aerodroma koji su pretvoreni u duhovne centre. To bi ujedno bila i turistička atrakcija.
Zanimljivo: vlast kojoj je sve virtuelno i digitalno, samo u slučaju SPC drži se tvrdih materijala i starih dobrih katastarskih parcela.
CdM
