Piše: Nina Savčić
Na početku da se izjasnim. Nisam gledala film, ne planiram, ni u bioskopu, ni kod kuće.
Da li sam bila jedan od stotina sajber jataka, nije važno, recimo da nisam. Da ne ispadne da zagovaram neki muzički elitizam, ne bih gledala ni film o Stounsima.
Dakle, u zatvor ne idem.
Na stranu pomenuti srcepucateljni muzički tobogan, o samoj pirateriji ne znam kakav stav da zauzmem. Da li bi trebalo poštovati autorska prava?
Naravno. Da li bi trebalo poštovati ljudska prava? I te kako!
Građanska prava, prava djeteta, prava na slobodu riječi, izbora, prava na dostojanstvenu starost, na rad, odmor… Sve to. Ali sa pravima teško ide, najprije bi trebalo da poštujemo, ma kako to ofucano i romantično zvučalo, čovjeka.
Da ga ne ugnjetavamo, da ga ne trujemo, ne zlostavljamo, da mu se ne podsmijavamo itd.
Društvo smo od toga jako daleko. Zapravo, upravo mi elitistički izgleda insistiranje na poštovanju autorskih prava dok se gaze, izvinite filmadžije, osnovna ljudska.
Mi smo odrasli sa piraterijom, da nije bilo piratskih programa, ostali bismo u pretehnološkom dobu.
Svijet je grabio naprijed, mi smo se mlatili s komšijama ili sa domaćima, švercovali benzin, čokoladu i svašta drugo, i jedino što nas je držalo koliko-toliko u toku bila je piraterija.
Možda smo zahvaljujući pirateriji uspjeli da izrastemo u sajber tigra.
U grozno vrijeme mojih studija, nikako ne bih imala mogućnosti da kupim Autoked, Fotošop, Ilustrator, 3DeMaks i sl. Da sam opljačkala neku od naših sirotih banaka ne bih ima dovoljno novca za ove programe.
A ja sam ih imala i koristila.
Da li je to u redu prema onima koji su u bijelom svetu kupovali legalne pakete za crtanje? Nije. Prema kompanijama koje su ih pravile? Nije.
Uzmimo čak i današnji trenutak.
Da li se sva autorska prava poštuju? Pa… Pišemo za smiješne pare, tekstovi se šeruju, izbjegavaju vas neki urednici, s njima se sudite, presudu dobijete, honorar nikad. Projektujete neki, recimo, sto… Izložite ga. Niko ga ne kupi ali iskopira sve: formu, konstrukciju, materijal…
Znači, živimo ako ne u svijetu, ono bar u zemlji potkradanja.
I onda je grandiozan prestup da neko šeruje film onima koji bi ga možda gledali, a vjerovatno ne bi. U zatvor? Sredite prvo druge stvari, onda zatvor punite ljubteljima sedme umjetnosti.
Iskreno, tvorci „Tome“ mogli bi toliko širenje publike da dožive i kao dobru promociju, ako je istina da je dobar film, da je dobar tekst, dobra gluma, možda je to način da vratimo povjerenje u domaće autore. A za „krtice“ u timu pitanje je ko je zaslužan.
Uzgred, zanima me da li je gospođi Zdravković plaćeno za korištenje brenda „Toma“ (pritom, ne mislim na prava za pjesme)…
