Sjetih se živo tog događaja ovih dana, kad pročitah tekst kako nekadašnji frontmen prijeratnog „Zabranjenog pušenja“ zdušno brani Muharema Bazdulja i Petera Handkea, spominjući tu u jednom neuspjelom pokušaju, bolje reći karikaturi izvještačene i neukusne, besmislene duhovitosti, čak i Halida Bešlić
Piše: Amir SUŽANJ
Desetak godina poslije rata slučajno vidjeh dio koncerta Neleta Karajlića negdje u Beogradu, pred kojom stotinom mladih ljudi kako pjeva „Nedjelja kad je otiš’o Hase“. Skakutao je živahno i izvještačeno mlatarajući rukama po bini i nabrajajući sarajevske toponime pred djecom koja pojma nemaju ni ko je Hase ni šta je Sedrenik, baš kao osamdesetih na nekom sarajevskom koncertu. Pitao sam se – Bože, koliki idiot u sopstvenim očima mora biti neko ko pjeva o Hasetu nekakvim beogradskim generacijama koje ni za Mitra Mrkelu i Dušana Savića nikad nisu čule. Nisu stigle od novog „sistema vrijednosti“ u kojima su odrastale u ratu i poslije rata i u kojima im je nuđen samo jedan izbor – kako što prije, što efikasnije i što unosnije ući u kriminalne krugove, koji su u to vrijeme bili apsolutni postratni vladari srbijanske prijestolnice pod okriljem raznih političkih centara u toj zemlji. Kakve ti ljudi veze imaju sa Hasetom i sa česmom na Koševu?
„E ljudi moji, ne znam da li bih žalio ovog lika ili bih mu se smijao kad vidim kako po Beogradu pravi budalu od sebe“, reče mi tada, gledajući taj opskurni koncert, jedan u to vrijeme mlad čovjek, a danas vrhunski intelektualac, univerzitetski profesor. Da je rekao kako je bijesan na njega zbog svih njegovih ratnih i poratnih izjava, da ga mrzi, da ga ne podnosi, da je izrekao bilo kakvu uvredu – ništa od toga ne bi bilo tako ubitačno realna slika neobične bijede te sad već davne „muzičke priredbe“.
Sjetih se živo tog događaja ovih dana, kad pročitah tekst kako nekadašnji frontmen prijeratnog „Zabranjenog pušenja“ zdušno brani Muharema Bazdulja i Petera Handkea, spominjući tu u jednom neuspjelom pokušaju, bolje reći karikaturi izvještačene i neukusne, besmislene duhovitosti, čak i Halida Bešlića.
Nikad nisam imao nikakvu želju da ulazim u rasprave, koje smo često znali čitati na portalima i društvenim mrežama, o tome jesu li svi Karajlićevi medijski nastupi u kojima je neukusno pljuvao po Sarajevu morbidan izraz nostalgije za gradom gdje je živio s utiskom da je neko i nešto. Bio mi je više nego beznačajan lik da bih o njemu i čitao, a kamoli raspravljao. Kasno je sad govoriti o tome koliko je uopšte stvarno bio to što je mislio o sebi, ali sve te svoje „sarajevske godine“ upadljivo je nastojao da se utrpa u tadašnje krugove poznatih ljudi u Sarajevu, svejedno da li je riječ o mladim i tada vrlo istaknutim akademskim ličnostima, licima sa estradne ili sportske scene ili osobama iz tadašnjih gradskih struktura. Ali da je njegova „konstrukcija“ karakterno i intelektualno bila isuviše krhka i slabašna da bi podnosio „teret slave“ postalo je jasno u prvim mjesecima rata, kad je već pobjegao u Beograd.
Helem, Karajlić je u to vrijeme toliko porastao u svojim očima da je svoje intervjue počinjao i završavao suludom tezom – Sarajevo je bilo obična kasaba dok se on nije popeo na binu i otpjevao taj čuveni antologijski stih „lutko, pošto je pašteta“. Tako je baš on svojom mesijanskom pojavom Sarajevu udahnuo ono što se na prostorima nekadašnje Jugoslavije naziva sarajevskim duhom.
Šta li jednog limitiranog čovjeka natjera da se do te mjere razvede sa zdravim razumom da je u stanju pomisliti kako je on, tako sitan i beznačajan, nekakav temelj grada koji postoji još od srednjeg vijeka i u kojem su svoj pečat ostavile bezmalo hiljade poznatih, cijenjenih ljudi? Živjela je i radila u ovom gradu kroz vijekove čitava armija uglednih, u istoriju uklesanih imena – vojskovođa, arhitekata, pisaca, pjesnika, naučnika, glumaca, sportista, ne može čovjek nabrojati ni oblasti u kojima su radili, a kamoli sva njihova imena. To, međutim, ovom nesretnom čovjeku nije smetalo da sam sebe proglasi temeljem i početkom sarajevskog duha i svega što Sarajevo znači u regionu i svijetu, valjda na temelju onih nekoliko pjesmica koje je sam napisao, „Top liste nadrealista“ čiji su istinski kreatori bili drugi ljudi, (koji su uglavnom ostali u tom Sarajevu) i njegove poslijeratne knjige o nekakvom fajrontu.
Nije Nele Karajlić, međutim, uspio biti pionir ni na tom planu slanja poruka svom bivšem gradu iz tuđine. Bio je tek blijeda kopija svog brata po argumentima Emira Kusturice, koji je, eto, režiserski surovo, oteo i taj komad slave od nekadašnjeg „tvorca sarajevskog duha“. Kusturica je, da budemo iskreni, bio neuporedivo inteligentniji, pa je politički, a posebno finansijski, vrlo efikasno ušao u sve pore poslijeratne vladajuće strukture u Srbiji i svojim „ugledom“ u tim krugovima natjerao u dodatne frustracije svog nekadašnjeg „suvozača“ u „Zabranjenom pušenju“. I Kusturica je, doduše, vrlo brzo izgubio osjećaj za realnost, pa je sebi dao za pravo da, ničim izazvan, brani lik i djelo nobelovca Ive Andrića, koji bi, eto, bez Kusturice i njegovog angažmana i arhitektonskog zdanja u Višegradu, sigurno za koju godinu bio zaboravljen i gurnut u tamu bezimeme prošlosti. Ipak, Kusturica je to radio sa nešto više ukusa i, što je posebno važno, sa neuporedivo više smisla za finansijski aspekt „zaštite srpske kulture i tradicije“. Ishod je bio neizbježan – dva istomišljenika nasmrt su se zavadila, samo što je jedan gospodario raznim fondovima za zaštitu prirode i kulturnog nasljeđa, a usput je bio važan glas za vanjskopolitičku upotrebu opravdavanja i negiranja zločina u erama raznih srbijanskih političkih gospodara, a drugi ostao „na ledini“, uklonjen i zaboravljen do te mjere da je svojim opskurnim intervjuima dosadio i Bogu i narodu i po samom Beogradu.
Bio bi potreban čitav simpoziji sociologa, psihologa i psihijatara da razjasni zašto intelektualno nedorasli ljudi imaju takvu potrebu da veličaju sami sebe, iako ni sami ne vjeruju u ono što pričaju. Nostalgične frustracije ovog nekadašnjeg Sarajlije, sad je to već sasvim jasno nakon ovoliko godina, nisu rezultat samo pukog nastojanja da pošto-poto zasluži pažnju i ugled svoje nove sredine – to je već davno svima tamo postalo dosadno i neukusno. One dominiraju svakim njegovim javnim nastupom u prvom redu zbog toga što dobro zna kako je to njegovo vrijeme u Sarajevu, koliko god se grozio te pomisli, bilo jedino doba u kojem je živio u prividu da je neka važna i ugledna ličnost i, što je posebno frustrirajuće, što mu je potpuno jasno da tamo u Beogradu, koliko god bude živio i šta god bude govorio, to više nikad neće biti. U očima Beograđana zauvijek će ostati samo još jedan Bosanac… i ništa više…
Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove PRESS-a.
(Depo/PRESS)
