Ponovo smo u mogućnosti dobiti Oscara za jedan film. Nakon Danisa i njegovog vrhunskog filma koji je dobio nagradu Oscar, evo i Jasmila je snimila briljantan film o genocidu u Srebrenici koji je nominiran je za tu istu prestižnu nagradu Američke filmske akademije. Prema mišljenju gledalaca i kritičara taj je film izvanredno ostvarenje.
Ovaj film nije državni projekat, urađen je u kooprodukciji i zahvaljujući ogromnoj upornosti i entuzijazmu tima ljudi kojeg predvodi poduzenta rediteljica Žbanić. Recenzije iz vodećih medija na Zapadu su odlične, svi imaju priliku vidjeti razmjere zločina genocida koji se desio usred Evrope, podkraj dvadesetog stoljeća, u Zaštićenoj UN Zoni Srebrenica u julu 1995., pred očima cijelog svijeta.
Poznato je da živimo u „video i audio“ doba. Sve se manje čita, sve se više gleda, dokumenti uglavnom samo zanimaju znanstvenike i novinare. Autentični snimci i dramatizirani prikazi mnogo više pobude interesovanje nego tomovi napisanih knjiga. Ovaj film će povećati znanje ljudi širom svijeta o ovom konkretnom zločinu, ali i o fenomenu zločina genocida uopće. Svijet ne smije zaboraviti zločine koji su se dešavali kroz historiju, posebno nedavnu, ali neko ih na to treba podsjećati na različite načine.
Ipak, potrebna je ogromna volja i hrabrost da se uradi ovo što je Jasmila uradila. Toliko je to osjetljiva tema da je veoma teško kreirati umjetničko djelo koje će imati historijsko utemeljenje, estetsku vrijednost, a koje će opet ispričati istinitu priču o brutalnosti, zlu i ludilu srpskih snaga koje počinile genocid u Srebrenici, te pasivnosti i jadu snaga UN koje su tu Srebrenicu trebali štititi.
Jasmila se pokazala odlučnom, hrabrom, kreativnom rediteljicom. Ponovo. Nevjerovatno je koliko se talenta nalazi u našim ljudima, stalno svjedočimo uspjesima pojedičnačnih napora u različitim sferama, posebno umjetnosti, sporta i nauke. Malo u tome svemu ima uticaja države, ali to je već poznata tema, lementirati nad tom situacijom je više dojadilo svima, promjena vlasti će možda to promjeniti tek neke 2022. godine. Do tada je ovako kako jest.
Ovih sumornih i tužnih dana u kojima pandemija Covid 19 hara Bosnom i Hercegovinom, kada se naši građani pate, mnogo ljudi umire, vijest o nominaciji filma „Quo Vadis, Aida“ za prestižnu nagradu Oscar zazvučala je fantastično i probudila neku nadu, ponos, inat. Vrijedno je to mnogo.
Ukoliko bi se, čak, desilo da film „Quo Vadis, Aida“ dobije Oscara, bio bi to vrhunski događaj. Interesovanje za ovaj film i njegovu temu bi poraslo do maksimalnih granica. Diskutovao bi se na svim svjetskim meridijanima.
Ko zna, možda bi publika u Srbiji i u bosanskohercegovačkom entitetu RS možda počela analizirati taj događaj bez upliva politika koje im ne žele dozvoliti da se genocid u Srebrenici imenuje kao takav. Vidjet će šta se desilo, najčešće u toplini svoga doma, te moći sami ocjeniti da je to bio genocid i kolika je velika sramota negirati ga.
Možda ovaj film bude katarzičan za naše komšije, nakon svog ovog vremena. Možda…
