Sama činjenica da se portal Istraga.ba koji slovi kao medij OSA-e, svojim analitičkim osvrtom „udostojio“ baviti inicijativom Vojina Mijatovića za zajedničko djelovanje probosanskog bloka stranaka u RS, te da su isti tekst prenijeli portali Slobodna Bosna i Oslobođenje, za pretpostaviti je po direktivi OSA-e, dovoljno govori o važnosti i ozbiljnosti ove SDP-ove ideje. Tekst je naslovljen spinom „Mijatovićeva inicijativa za spašavanje Dodika i Čovića“. Koliko su se režimski stražari prepali ove inicijative pokazuju autor(i) iz OSA-inog odjeljenja za analitiku u samom naslovu sugerirajući čitaocima odbojan stav koji prosto bazdi na ubuđalu demagogiju kojom SDA-ovi ideolozi desetljećima hrane svoje izhavješćene mase. Zbog tog spina niko ozbiljan neće se baviti sadržajem teksta jer shvata u kojoj mjeri je propagandistički namijenjen zabludjelim masama, piše The Bosnia Times.
Komšićev imidž ne može popraviti ni pokojni Josip Broz
A, koliko je jučer Bakir Izetbegović, naprimjer, zamjerao opoziciji, a posebno lideru SDP-a Nerminu Nikšiću, da se samo bave i bore protiv SDA, dok uopće kao opozicija na djeluju na teritoriju RS i Hercegovine, to jeste protiv Milorada Dodika i Dragana Čovića, mnogo govori. Sada kad je SDP iskazao spremnost za zajednički nastup na teritoriju RS spočitava im se „spašavanje Dodika i Čovića“. Od koga ih to Mijatović spašava? Od SDA i Izetbegovića, možda?! Ili možda od DF-a i Željka Komšića?! „Ma hajte, molim vas“!
Zapravo, režimski analitičari se i ne bave idejom zajedničkog nastupa probosanskog bloka u RS već mogućom kandidaturom Nikšića za člana Predsjedništva BiH koju je Mijatović, onako usputno, natuknuo kao svoju želju. Iz toga režimski analitičari izvlače zaključak kako bi Nikšić odmogao Komšiću u korist Čovića, kao što bi svojom kandidaturom Mijatović olakšao put Dodiku u utrci za Predsjedništvo BiH. Ovo je lažno dušebrižništvo za Komšića koji je toliko politički kalirao da mu imidž ne može popraviti ni pokojni Josip Broz ako bi se digao iz groba. Baš to što je Komšića bukvalno sahranilo kao harizmatičnog opoziconog lidera, uzdiglo je Nikšića toliko da je postao najopasniji čovjek za SDA, pa i samog Izetbegovića.
Dakle, Komšić nije preživio zagrljaj sa Izetbegovićem, dok je Nikšića njegovo „ne“ Izetbegoviću dovelo do pročelja za stolom svih probosanskih stranaka. Tako da je on kao takav istinska opasnost samo Izetbegoviću a nikako „polumrtvom“ Komšiću. I nikako režimski analitičari ne strahuju za Komšića, već isključivo strahuju zbog Izetbegovića kao ustoličenog nacionalnog vođe Bošnjaka. Pošto je Izetbegovićev tron nacionalnog vođe toliko klimav, on se boji i mnogo slabijeg kandidata od Nikšića, kakav je, naprimjer, Elmedin Konaković. Stoga priglupi zaslijepljeni režimski analitičari u spomenutom pamfletu ne uočavaju da veća opasnost po Izetbegovića vreba od strane tandema Komšić i Denis Zvizdić, nego od Nikšića i Konakovića. Jer će ovaj prvi tandem sve učinti da onemogući Izetbegovića da se uopće kandididira za člana Predsjedništva BiH. Ali otom potom, dok ta tema ne bude aktualizirana.
Razlika u odnosu na Oručevića u Mostaru
Stoga se treba vratiti samoj Mijatovićevoj inicijativi o probosanskom bloku koliko je realna i koliko bismo trebali polagati nade i optimizma u nju.
Prvo, ovo je veoma poželjna ideja i dolazi nakon što su opozicione stranke iz Sarajeva i Banje Luke već imale kontakte sa istim ciljem zajedničkog nastupa u RS. To za sada djeluje kao nova ofanziva prema Dodikovom režimu koju bi morali podržati bitni akteri Međunarodne zajednice u Sarajevu.
Ako bismo Mijatovićevu inicijativu objedinjavanja probosnkog bloka u RS usporedili sa inicijativom Safeta Oručevića koja je imala za cilj polučiti iste efekte u Mostaru, formalno se radi o istom, a suštinski potpuno različitom konceptu. Oručević je predvodio režimsku ekipu na čijem čelu je bio Izetbegović, dok Mijatović predvodi opoziconare na čijem čelu je Nikšić. Niko do sada nije hajrovao ko je koalirao sa Izetbegovićevom SDA. To je prvi shvatio Nikšić i u tome leži tajna njegovog opstanka kao lidera SDP-a, a potom i uspjeha kao najozbiljnijeg konkurenta samom Izetbegoviću.
Nakon neuspjeha probosanskog bloka na mostarskim izborima, Izetbegović je pokušao novom zamkom bukvalno privesti Nikšića u svoj stroj zloupotrijebivši autoritet vjeskog vođe reisa Huseina Kavazovića koji je pozvao na sastanak lidere bošnjačkih stranaka. Kao što je poznato Nikšić se odazvao, ali se nije upecao; odbio je potpisati zajedničku izjavu o zajedničkom djelovanju bošnjačkih stranaka u RS. Sama činjenica da reis Kavazović uopće nije pozvao Predraga Kojovića kao lidera Naše stranke, kao što ga nije htio primiti nikada ranije iako je ovaj to tražio od njega, bio je dovoljan razlog Nikšiću, iako to nikad nije javno izgovorio, da ne pristaje na takve koalicije. Tako da je suštinska razlika između Mijatovićeve inicijative za jedinstvenim nastupom probosanskih stranaka u RS i inicijative reisa Kavazovića što je ovaj prvi pozvao Izetbegovića, a ovaj drugi nije Kojovića.
Lagumdžija mu bio najveći “učitelj”
Kako god se bude razvijala ova Mijatovićeva priča, ona je toliko podigla rejting Nikšića da već sutra smije ozbiljno razmišljati o svojoj kandidaturi za člana Predsjedništva BiH. A, ruku na srce, malo je ko vjerovao da će preživjeti udarce koje mu je režim priređivao kao osvetu zbog toga što je odbio prihvatiti Izetbegovićevu ispruženu ruku koja je ovome bila čak i utrnula, i ostati na čelu SDP-a. A kamo li da je neko vjerovao da će toliko preokrenuti političke procese u svoju korist da on danas kao lider opozicije igra bijelim, a Izetbegović crnim figurama.
Ako bi za razumijevanje njegovog nesporno velikog političkog uspona trebalo analizirati njegov politički profil, ništa posebno ne bismo mogli uočiti niti istaknuti. Ali zato je veoma važno istaknuti njegov ljudski karakter koji ga zaista čini drugačijim u odnosu na sve sarajevske političke lidere. Nikšić je suviše običan u odnosu na sve njih. Možda mu je Zlatko Lagumdžija bio najveći “učitelj” jer je shvatio da ne treba biti kao on; prepotentan, prepametan, bahat, osion i grub, piše The Bosnia Times.
