Piše: Marinko Čulić
Je li moguće, kako tvrdi Zoran Milanović, da mu je za nedavnog posjeta Vatikanu papa Franjo govorio o Bruxellesu kao otuđenom centru moći koji ignorira realnost da je Evropska unija asocijacija nacionalnih država? Čisto sumnjam.
Prije svega, odnosi Vatikana i Bruxellesa izgledaju vrlo harmonični, u slučaju Covida-19 čak usuglašeni, a posljednji ozbiljniji incident dogodio se još prije izbora sadašnjeg pape, kada je Katolička crkva tražila da je se uvrsti u evropski ustav, što je, razumljivo, odbijeno, jer ovakvi dokumenti mogu imati samo laicističku, sekularnu intonaciju, a ustav, uostalom, na kraju nije usvojen. Drugo, Franjo nikada nije iznosio ovako skeptične stavove prema Bruxellesu, pa nije jasno zašto bi bez vidljivog razloga i povoda sada činio drukčije. Dakle, Milanovićeva izjava je, po svemu sudeći, napregnuta i prozirna konstrukcija i jedino je pitanje zašto je to učinio. Ne znam, to treba pitati njega.
Ali meni se čini da mu je prešlo u naviku da oko sebe diže buru i egocentrično se stavlja u središte pozornosti, u ovom slučaju time da se proglašava toliko važnim da mu papa povjerava sumnje koje inače ne iznosi i, drugo, da se želi prikazati kao prvozaštitnik hrvatskih nacionalnih interesa. Sva je sreća za njega da se Vatikan nije oglasio nekim ispravkom ili čak demantijem, ali ovime je otvorio probleme kod kuće. A to je da se slične konstrukcije mogu raditi i na njegov račun, što se zbilja i dogodilo. Ovih dana jedne od najtiražnijih ovdašnjih novina objavile su da se on oko Covid-potvrda približio Crkvi i desnici s namjerom da sruši Nacionalni stožer Civilne zaštite. U ovakvu vrstu tekstova nije pametno doslovce povjerovati jer ona sugerira da je Milanović član neke urotničke skupine koja priprema puzajući državni udar, što nije realno. Ali nije pametno ni ako takve spekulacije odražavaju duh događaja, a u ovom je slučaju baš tako.
Nema sumnje da je za sadašnje stanje uveliko kriva i Plenkovićeva vlada koja je od početka primjenjivala stav selektivnog gledanja kroz prste politički podobnim masovnim okupljanjima, posebno onima u organizaciji Crkve, ali tu ipak postoji jedna kvalitativna razlika. Kako to piše u jednim dnevnim novinama, Plenković je ostao na taktici nezamjeranja desnici, dok je Milanović otišao korak dalje, u otvoreno dodvoravanje. O da, Milanović je nazvao “idiotima” militantni dio prosvjednika na nedavnom zagrebačkom antivakserskom skupu, koji neki s razlogom nazivaju hrvatskom inačicom “antibirokratske revolucije”, iako je teško zamisliti veći idiotizam od toga da ohrabruješ protivnike cijepljenja, a istodobno si zaštićen zidinama poluplaninskog Pantovčaka i trima dozama cjepiva. Na taj način Milanović je Hrvatsku sasvim stavio uz bok Poljske i Mađarske, s tim da tu postoje neke nijanse koje dugoročno mogu ići čak na štetu Hrvatske.
Naime, u Poljskoj i Mađarskoj pseudokatoličke fundamentalističke ideje dolaze iz vrhova vlasti, ali onda na ulice i trgove izađu desetine, čak stotine tisuća građana da im se suprotstave. U Hrvatskoj takve fundamentalističke inicijative dolaze s ulice, a vlasti im se samo prilagođavaju. Milanović je ujedinio najgore dijelove ove priče jer je nedostatak prosvjetiteljskih ideja u javnosti podcrtao direktnim okuraživanjem desnice, čime stanje u Hrvatskoj postaje čak gore nego u Poljskoj i Mađarskoj, gdje je moguće zamisliti da na nekim budućim izborima građanski osviješteni birači nadglasaju ruralnu biračku bazu vladajućih stranaka. U Hrvatskoj čak ni takva nada ne postoji.
Milanovića je egocentrizam odveo čak dotle da ga internacionalizira, optuživši Austriju za fašizam, što je glupo već zbog toga što je Austrija učinila više na suzbijanju fašizma u samoj Hrvatskoj (zabrana suzbijanja isticanja ustaških simbola na Bleiburgu) od nje. Sada izgleda Austrija ide korak dalje i sasvim će zabraniti komemoraciju na Bleiburgu, koja bi, prema nekim najavama, bila premještena na Udbinu, iako nitko ne zna kakve Udbina ima veze s Bleiburgom, osim ako se netko nije dosjetio da Turke tretira kao antikršćansku prethodnicu Titovih partizana. Izgleda nevjerojatno, ali moguće je da u ovu priču spada i Milanovićevo odbijanje da ugosti Macrona na ručku ili večeri, što je toliko infantilno da ne podliježe ozbiljnom komentaru.
Ako je ovim Milanović htio proširiti sukob s Plenkovićem i na to da mu bojkotira protokol Macronovog posjeta, onda to spada u pubertetsku psihologiju. No pouzdano znam da je predsjedniku Republike bio na raspolaganju niz jakih državničkih poteza, prvenstveno to da se suprotstavi kupnji preskupih francuskih aviona, koji su daleko od toga da budu na prvom mjestu prioriteta ove siromašne i besperspektivne zemlje. Ali Milanović nije dorastao takvim izazovima, iako se ne može poreći da ima stanoviti kapacitet za povlačenje jakih poteza (treba se sjetiti njegovog kroćenja banaka u vezi švicaraca ili inzistiranja da se HOS-ova ploča u Jasenovcu “negdje baci”). Sada više nije kapacitiran za tako jake poteze, nego se više približava šibicarskim potezima Bulja, Hasanbegovića, Grmoje i sličnih koji pecaju glasove antivaksera na zagrebačkom prosvjedu i koji su se dosad isticali ultrakonzervativnim “hodovima za život”, a sada su se spustili stepenicu niže i hodaju za smrt.
Ipak, Milanovića najviše sramoti što se na zagrebačkom prosvjednom skupu pojavila i grupa HOS-ovaca koji su isporučili standardnu porciju ustašluka.
Masovni prosvjedi protiv cijepljenja pouzdan su znak regresije Hrvatske, što obično obuhvaća ponajprije državu, ali u ovom slučaju čak i više društvo u cjelini. Naravno da krivica za to ne ide samo na dušu predsjednika Republike. Ali posebno otkako je Kaptol reterirao oko cijepljenja, jasno je da oko Milanovića treba napraviti svojevrsni sanitarni kordon dok stvari ne odu sasvim do dna.
(Portal Novosti/PRESS)
