Milorad Dodik nalazi se pred najvećim izazovom u dosadašnjoj političkoj karijeri, jer osim stalne opstrukcije funkcionisanja državnih institucija i održavanja atmosfere nepovjerenja, mržnje i stalne političke napetosti, da bi politički opstao, morat će uskoro ostvariti neki konkretan rezultat.
Još od dolaska na vlast 2006. godine Dodik je kontinuirano davao teške izjave kojima je ne samo umanjivao razmjere ratnih zločina, negirao bošnjački i bosanski identitet, teškom retorikom trovao međunacionalne odnose već je i stalnim prijetanjama raspadom države držao i drži sve građane BiH u pat poziciji.
Ne možemo reći da je u tom smislu jedini krivac, ali svakako najveći. Jedina konstanta u Dodikovom pristupu jeste opstrukacija svega što bi na bilo koji način moglo relaksirati odnose u Bosni i Hercegovini.
U posljednjih nekoliko mjeseci, više nego prije, Dodik je podigao ljestvicu svog destruktivnog pristupa. Narodna skupština Republike Srpske, provodeći Dodikovu politiku, donijela je niz zaključaka kojima je osporila dosadašnje odluke visokih predstavnika i jasno istakla da neće prihvatiti izbor novog visokog predstavnika. Osim toga, pozvala je na fantomske pregovore s predstavnicima Federacije BiH o “mirnom razlazu”.
“Vidjet ćemo da li će ostati visoki predstavnik, da li će ostati uopšte Bosna, to ćemo tek da vidimo”, rekao je nedavno Dodik.
Suštinski, Dodik je pripremio teren za neke radikalnije poteze, koji bi materijalizirali spomenutu retoriku i još važnije zaključke, međutim, to je trenutno i najveća opasnost za njegovo političko preživljavanje.
Neupitno je da se u svom političkom djelovanju trudi predstaviti Bosnu i Hercegovinu neuspješnom, podijeljenom i državom koja je u stalnoj političkoj krizi u kojoj čak i pitanje pandemije i zdravlja postaje politika. Međutim, Bosna i Hercegovina, uprkos svim tim nepovoljnostima, i dalje opstaje, izbori se provode, postoji kakva-takva vlast, sukoba nema, a raspad ili bilo šta od Dodikovih dugoročnih ciljeva se ne ostvaruje.
S obzirom na to da opozicija u RS-u nikad nije djelovala uvjerljivije, prvenstveno naporima Nebojše Vukanovića i Draška Stanivukovića, Dodik mora u narednih godinu i po do izbora uraditi nešto konkretno, što će pokazati suštinski uspješnost politike koju vodi. Na zaključke, deklaracije i rezolucije više se niko u budućnosti neće obazirati ne pokaže li Dodik njihovu snagu u narednih nekoliko mjeseci.
Referendum iz 2016. godine, kojim je nelegalno odbacio presudu Ustavnog suda, nije donio bilo kakav rezultat, osim uskostranački, jer je formalno-pravno 9. januar kao Dan Republike Srpske i dalje neustavan. Apsolutno niko nije, makar ne javno, Dodika prisilio da sebi postavlja tako visoke ciljeve i da uvjeri glasačko tijelo da je sposoban provesti ih.
U tom smislu, raspad države, odnosno “mirni razlaz”, bila bi njegova potpuna pobjeda, a odlazak OHR-a u ovom trenutku ili vraćanje “oduzetih” nadležnosti djelimična te će bilo šta osim toga predstavljati dokaz da on to nije sposoban uraditi. Uopšte nije važno koliko je to u stvarnosti moguće, već da je Dodik svoje glasačko tijelo uvjerio da jeste, i sada to mora dokazati. Nervoza koju pokazuje je neosporno jasna manifestacija izazova koji stoji pred Dodikom.
Donošenje Izbornog zakona po volji Hrvatske demokratske zajednice bila bi i Dodikova velika pobjeda, možda po značaju jednaka vraćanju nadležnosti, ali javnost u Republici Srpskoj to ne bi cijenila, zbog nerazumijevanja odnosa u Federaciji BiH i posljedica koje oni imaju na RS i državni nivo.
Imenovanje Christiana Schmidta za visokog predstavnika je idealna prilika za Dodika da dokaže snagu ili slabost svog pristupa, i to je, s obzirom na zaključke NSRS-a i retoriku koja prati takve odluke, nemoguće prolongirati. Milorad Dodik je započeo meč koji mora završiti njegovim potpunim porazom ili pobjedom, jer takav pristup nije ostavio mogućnost izlaza ili političke odstupnice. A dosadašnji tok događaja nagovještava poraz.
Izvor: Avaz
