Piše: Mustafa Cerić
(Ne)poštovani Dačiću,
Vi niste džubre. Vi ste na Balkanu jedna dosadna muha što zuji iznad naših glava. Niste više ni osa, koja ujeda, već obična muha, koja nas uznemirava dok mirno spavamo. Ali, ona nas na vrijeme probudi da ne prespavamo. U stvari, ona nas podsjeti na vaše srbočetničko zlo i zločin protiv čovječnosti. Ali, ako niste znali, znajte da što nas više muha uznemirava, mi ju sve glasnije sikterišemo. No, muha se stalno vraća da nas podsjeća na svoju mušičavu narav. Dakako, Dačiću, lakše nam je podnositi vaše mušičavo zujanje iznad naših glava neko slušati zvuk srbočetničkih granata iznad Sarajeva, iznad naših života, zvuk koji je trajao 1,425 dana, duže od zvuka nacističkih granata iznad Staljingrada.
Da vas podsjetim, slavna bosanska armija nije nikad granatirala Beograd. A mogla je! Naprotiv, bosanska armija je jedina armija na Balkanu, koja je izvojevala pobjedu na Kosovu u svojoj borbi za nacionalnu i državnu autonomiju protiv Porte u Istanbulu. Vi ste, Dačiću, izgubili sve bitke na Kosovu. One davne i ove sadašnje. To je vaš srpski usud da svoje poraze proglašavate svojim pobjedama. Vama očito još uvijek nije jasno ko smo mi Bosanci u Bosni. Zato pozivam Miroslava Krležu da vam to objasni: – Šta radi Bosanac…? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj.
Vidim da vam ponestaje svježeg mušičavog zvuka pa se hvatate za stare srpske gusle o džemahiriji i ajatolasima iz Sarajeva. Oh, kako sam osjetio nostalgiju za tim starim beogradskim otrcanima mantrama, kojih smo se u Sarajevu naslušali u pred-srpsko-genocidno vrijeme protiv Bosne i Bošnjaka/Bosanaca. „Čekaj, pa na šta to liči“? Liči to, Dačiću, na vas koji lažete da biste obmanuli sebe, da ut(j)ešite drugoga; lažete iz samilosti, lažete iz stida, da ohrabrite, da sakrijete svoju b(ij)edu, lažete zbog poštenja. Lažete zbog slobode. Laž je vid vašeg srpskog patriotizma i potvrda vaše urođene inteligencije. Lažete stvaralački, maštovito, inventivno. Lažete da nas k’o dosadne muhe stalno uznemiravate.
No, osnovni razlog što vam pišem, Dačiću, su vaša pitanja, na koja vam želim odgovoriti. Mi kršni Bosanci smo uvijek bili vaši dobri učitelji od jezika do kulture. Jest da nas je Srpski sinod prokleo zbog katarske ili bogumilske hereze, prokletstvo koje do dana današnjeg nije ukinuto a u kojem stoji i da nam jezik treba odsjeći ako ne slavimo kako Sinod želi. Tek dolaskom Velikog Mehmeda Fatiha to prokletstvo je skinuto s nas blagoslovom islama.
No, mi Bošnjaci/Bosanci ostali smo uporni da vam budemo na usluzi za vaše dobro iako vi to ne cijeniti. Zar vam Bosna nije dala najprije najboljeg premijera, a potom i najboljeg predsjednika Srbije svih vremena Aleksandra Vučića, koji je porijeklom Bosanac. Ne, ne morate ga vraćati, ali ipak morate znati i cijeniti tu našu bosansku žrtvu. Na isti način, Dačiću, želim da vam odgovorim na vaša pitanja, kao znak naše dobre volje da ne živite u neznanju i zabludi.
Prvo vaše pitanje: – Je li ova Europa ima oči?
Naš odgovor: – Dačiću, Europa ima oči! Gledala je i vidjela srpsko-crnogorsku agresiju na nezavisnu i suverenu bosansku državu i srpski genocid nad muslimanima Bošnjacima/Bosancima od 6. aprila 1992. do 14. decembra 1995. god. Gledala je Europa i zapisivala da bi na kraju privela srpski politički i vojni vrh na optuženičku klupu pred međunarodni sud pravde u Hagu, kojeg je osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a uz suglasnost Rusije, također. To je bio prvi slučaj u povijesti da je osnovan civilni međunarodni sud pravde za odgovornost za zločine protiv čovječnosti – srpski genocid. Europa nije sve vidjela svojim očima šta je sve srbočetnička vojska radila u Bosni, ali joj je Amerika pomogla da vidi i ono što nije željela da vidi. Tako udruženi – Europa i Amerika – spasile su obraz čovječanstva, privodeći najviše srpske političare i vrhovne vojne oficire u Hag na odgovornost za genocid protiv muslimana u Bosni i muslimana na Kosovu. Mi smo zbog toga zahvalni Europi i Americi u ime cijelog čovječanstva.
Drugo vaše pitanje: Je li ova Europa ima uši?
Naš odgovor: Dačiću, Europa ima uši! Slušala je i upamtila je Govor na Gazimestanu Slobodana Miloševića, kojeg je održao na Kosovu Polju prilikom obilježavanja 600 godina od srpskog poraza na Kosovu 28. juna, 1989. god. kad je rekao: „Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene“. Porijeklom iz Crne Gore, Milošević se donekle držao crnogorskog lažnog čojstva, a vi, Dačiću, držite se svojih istinskih kočijaških sklonosti, koje niste ponijeli iz Prizrena, već ste ih usvojili u Nišu, pa ste to svoje kočijaško džubre istresli na svoju vlastitu glavu, misleći da to radite drugima. Opet ste „pred bitkama i u bitkama“, ali ne više „oružanim“, već ovim džubrastim, koje se vama i među vas u Beograd vraćaju.
Ali, ima jedna pohvala vašoj ludosti. Iskreni ste da nam kažete šta o nama mislite. Da smo mi u Sarajevu džubrad, ajatulasi, džemahirija… Da navijamo za muslimane u Azerbajdžanu… Koliko znamo Nagorno-Karabakh po međunarodnom pravu pripada Azerbajdžanu a ne Armeniji… Kosovo je oduvijek bila autonomna pokrajinama pa je, stoga, imalo pravo na vlastitu državotvornost – Republiku… Takozvana „Republika srpska“ nije nikad bila autonomna teritorija, već je nastala na genocidu, kojeg je utvrdio i o tome dao svoj konačni sud Haški tribunal za ratne zločine.
Nadalje, vi se, Dačiću, pitate šta o vama Europa misli? I o nama u Bosni, naravno? Ne bih da vas razočaram, ali ću vam reći da je to zapisano u milijunima dokumenta u Hagu pa vam preporučujem da to pročitate. Nije zamorno. To su vam kao romani „Rat i mir“ od Tolstoja i „Zločin i kazna“ od Dostojevskog. Uvjeren sam da ćete to čitati sa uživanjem ne samo pred spavanje već i nakon spavanja. Čitat ćete po danu od radoznalost da saznate sve o glavnim junacima haških romana „rata i mira“ i „zločina i kazne“. Ti glavni junaci nisu Rusi, već Srbi, vaši sunarodnjaci, od kojih neke vi dobro poznajete. Oni nisu „džubre“. Oni su srpski junaci „Škorpioni“, koji su „junački“ ubijali bosanske mladiće s leđa jer im nisu smjeli pogledati u njihov čisti nevini bosanski obraz.
O tome šta Amerika misli o vama, pitajte Aleksandra Vučića, koji je nedavno boravio u Washingtonu, gdje mu je uručen ključ od Bijele kuće da može u nju ulaziti i izlaziti kad god hoće i kad god neće. Amerika ima veliko srce za sve svoje prijatelje, a sa svojim neprijateljima Amerika zna da priča kako bi im objasnila da su demokracija i ljudska prava uzvišene vrijednosti civiliziranog svijeta.
Na kraju ovog mog otvorenog pisma želim vam poručiti da smo mi u Sarajevu sretni i zadovoljni što imamo takve komšije, kao što ste vi, Dačiću, u Beogradu koji nas s vremena na vrijem podsjete da ne zaboravimo ko smo, šta smo, gdje smo i kamo treba da idemo. Da nije vas takvih u Beogradu, mi bismo i dalje drijemali od zaborava i stradavali od gafleta od naših komšija, koji nisu ni džubre ni smeće, već nešto sasvim drugu o čemu ćemo pisati nekom drugom prilikom, ako Bog da.
Do tada, ostajte nam, Dačiću, naš (ne)uvaženi komšijo, sigurni u vašim slatkim lažima i vašim pustim zabludama!
