Za PRESS piše: Mustafa Cerić
Ne znaju ni oni zašto mrze, ali znaju da mrze sve što nije njihovo. No, oni ne znaju tačno što je njihovo pa, stoga, mrze iz čiste dosade, dosade koja ih čini nesretnim na granici suicida. Od te samoubilačke dosade pati Charlie Hebdo u Parizu. Shvatio je da mu nema spasa osim da mrzi Muhammeda, a.s. Jer nema se više nikog mrziti što ga ljudi vole. Ne voli se više ni samog Boga ako se vjeruje da su Ga ubili. Njima je deicid, bogoubojstvo, zauvijek ostao u krvi. I zato mrze svakoga koji nije na njihovoj strani. Koji voli Boga i Njegovog posljednjeg Poslanika. Koji vole sve vjerovjesnike od Adema, Nuha, Ibrahima, Musaa, Isaa i Muhammeda, .a.s. Koji ne prave razliku među njima, već ih vole jednako, kao svoje životne uzore.
Europa je već odavno iskarikaturisala Isusa (Isa, a.s.). Nema se više rašta Isusa ruglu izlagati. Njima je to dosadna priča jer nikoga se više ona u Europi ne tiče. Ona nikoga više nit uznemirava nit zabavlja. A sloboda govora nema smisla ako se nekoga ne vrijeđa do bola i ne zabavlja do ludosti.
Ni lik Mojsija (Musa, a.s.) nije im više u modi. Europa je odradila svoje „konačno rješenje“ („final solution“). Holokaust! Nema više straha u Europi od Jevreja, koji vole Mojsija. Jedini problem su danas muslimani, koji vole Mojsija i Isusa, kao što vole Muhammeda, a.s. A oni mrze da ih se na to podsjeća – na vjeru u Jednog Živog i Vječnog Boga, kojeg nisu ubili, već im se to samo pričinilo; na poštovanje prema mudrom Mojsiju, koji je hrabro ustao protiv faraona tiranina; na ljubav prema Isusu, Duhu Božjem (rūḥu-l-quds), koji nije mrzio nikog već je volio svakoga, posebno one koji vole Boga Stvoritelja.
Sve to zajedno smeta Charlie Hebdou u Parizu. Čini mu život dosadnim osim mržnja prema Muhammedu, a.s., zato što zna da ga svi muslimani žarko vole. A on, Charlie Hebdo, mrzi muslimane iz dna duše. Više i žešće neko papa Urban II, koji je pokrenuo prvi križarski pohod protiv islama i muslimana. Zato je i danas dopušteno mrziti živi islam i žive muslimane Ujgur od Kine, Rohignja od Burme, Arape od Palestine, Kašmirce od Kašmira, koji vole Muhammeda, a.s., kojem Charlie ne može ništa nauditi, ali može vrijeđati njegove vjerne sljedbenike, koji su glupi pa ih valja prevaspitati tako da odustanu od vjere u Jednoga Boga i ljubavi prema Muhammedu, a.s., kao što su oni u Europi odustali i od Boga i od Isusa. To je za Charlie Hebdo i njegove sljedbenike najveći izazov slobode govora, kao slobode mržnje prema svima, koji ne vole njihove kumire, koje oni imaju u srcu kao zamjenu za Živoga i Vječnoga Boga i Njegovog Voljenog Božjeg Poslanika Isusa. A njihovi kumiri su vojska paganska, koja u svijesti ima deicid, bogoubojstvo i govor mržnje prema svim vjesnicima, koji govore o vjeri i moralu, koji se ne poklapa sa njihovom slobodom govora mržnje i uvreda prema svemu što nije u okviru njihovog paganskog kruga.
Ali, Charlie ne zna da muslimani u njemu prepoznaju lik Abu Leheba i Abu Džehela. Njih dvojica su nekad u Mekki bili mnogo jači mušrici, pagani, u mržnji prema Muhammedu., a.s, nego što je mušrik Charlie danas u Parizu. Njihova mržnja u Mekki bila je neposredna sa fizičkim napadima na Muhammeda, a.s., protiv kojih su ustajali Abu Bakr, Omer, Hamza i Alija. Mržnja Charlieja iz Pariza prema Muhammedu, a.s. danas je na daljinski, protiv koje ustaje više od milijardu muslimana, među kojima ima bezbroj Abu Bekrija, Omera, Hamzi, Alija, Erdogana, Imrana i Selmana.
Gdje su završili mušrici Abu Lahab i Abu Džehel? Na dnu dna pakala. Oni čekaju Charlie Hebdoa da im se pridruži. U međuvremenu, Charlie je još ovdje s nama u Parizu. Ima pravo na slobodu govora, ali nema pravo na mržnju zato što mržnja izjeda onoga koji mrzi a ne onoga kojeg se mrzi. A mi muslimani imamo obavezu da liječimo ljude od svake bolesti, a posebno od bolesti mržnje, koja ubija mrzitelja. Mi smo, u stvari, Abeli, koji imaju obavezu da spase Kaina od njega samoga jer naša ljubav prema Muhammedu, a.s., je mnogo jača od Charliejeve mržnje, koja samo ubija njega. Mi, zato želimo, da ga spasimo od te samoubilačke mržnje našom ljubavlju prema Muhammedu, a.s., koja hrani našu muslimansku dušu i napaja naše muslimansko srce ma gdje bili.
A posebno sada u Europi, kojoj treba naša ljubav prema Muhammedu, a.s., koja može da ju spasi od ponora. Europa mora da se vrati vjeri u Jednog Boga, koji nije ni ubijen ni mrtav, već vječno živ u svojoj Božanskoj naravi; mora da se vrati ljubavi prema Isusu, ljubavi koju je blagoslovljeni Isa, a.s., imao prema čovjeku; mora Europa da shvati da Charlie Hebdo nije njena budućnost, već njena prošlost. Budućnost Europe je u ljubavi prema Bogu Svevišnjem i Njegovom posljednjem vjerovjesniku Muhammedu, a.s., koji ju je svojim svjetlom, nurom, jednom izveo iz mraka preko Andalusa. To će se, ako Bog da, ponoviti preko žive Bosne. Jer mi muslimani volimo Mojsija i Isusa, kao što volimo Muhammeda, a.s.
Europa sporo shvata i prihvata istinu, ali kad ju jednom shvati i prihvati, onda je to njena velika pobjeda. A to mi želimo Europi – slobodu od mržnje prema islamu i muslimanima i pobjedu nad demonima i paganima, koji joj mute mozak i zamračuju vid.
Učimo, zato, dovu u ime Jednoga Boga i u ime svih Njegovog vjerovjesnika i poslanika od Adema, Nuha, Ibrahima, Musaa, Isaa i Muhammeda, a.s., neka je na sve njih Božji blagoslov i mir, da Europi prosvijetli um i rasvijetli joj vid kako bi spoznala istinu i vidjela pravi put do uspjeha na Ovome i spasu na Drugome svijetu. Amin!
Donesimo salawat i selam na Poslanika Muhammeda ,a.s. Amin!
