Nešto danas kolega i ja sjedimo i kontamo, da kontamo, ono dumamo, jel, lamentiramo, mislim, razmišljamo!
Majke ti, gdje nestao Mirnes Ajanović, poznati majstor na nunčakama? Evo on, ali Ivo Miro Jović, također majstor borilačkih vještina? Čime li se sad bavi Nino Pršeš, jel mu još srce uvećano k’o džamija? Da nije putem razvio vodu oko srca?!
A gdje li je tek Hrvatska čista stranka prava?! Da se nije utihnula saznavši kako se svi uokolo brinu za ekologiju, čišćenje smeća i tako to?!
Postoji li još Narodna stranka radom za boljitak?! Mislim, nedavno sam u gradu sreo Bebanić, prije nekoliko večeri bio Romić na teveu oko izbora, a znamo da više ni Fahrudin Solak ne nosi civilnu kapu, pa kako bi i Jerko uopće onda mogao?!
Duga je ovo godina bila. Pa se krenem tako prisjećati ovoga i onoga, gdje je Vanessa Carlton?! Je li na životu onaj pianino? Postoji li još Nickelback?! Ne sluša li ga još nitko?! Jesu li uopće postojale sestre Minogue ili je to bila samo Kylie?! Je li Hugh Grant primio cjepivo i je li još među živima?! A gdje je Kelly LeBrock? Stvarno je tako malo potrebno da čak i osobe s milijunskim auditorijem padnu u nepovratan zaborav.
Mislim, nije sad da je riječ o hrvatskoj dance sceni devedesetih, pa ono Senna M, Kasandra i Ana Marija žive u sjećanju iako ne znaš ni kako su dospjeli tu.
Dvanaest godina je trebalo čekati na lokalne izbore u Mostaru, cijela država priča o njima, nebrojeno mnogo kamera raznih europskih medijskih kuća razvlačilo se gradom koji dan prije i ovih par dana kasnije.
Dragan Čović piše strancima da su ga pokrali (netko bi mu vjerovao da ne arlauče na Bakalara još i prije nego je čovjek imenovan na poziciju). Mada ga nitko nije pokrao, samo su im se pobrkale preferencijalne liste unutar njih samih, otišli mandati ovima sa “začelja”.
SDA tugy plaki kako su uvidjeli da su koalicijski partneri iskoristili njih da bi dobili mandate (a kontali su oni da će biti obrnuto).
Najviše drame su napravili tek kada su sračunali da će nakon tri desetljeća tajne koalicije sada otvoreno morati javno izići pred naciju i priznati: jeste, ti na koje lajemo su naš jedini partner. Ono kao loš brak. Mrze se, a ne bi se razveli. Ne vole se međusobno, ali očito ni sebe ne vole jer znaju koja su ljiga.
I sad što?
Bilo je to osam godina drame, panike, prosvjeda, blokada, nedonošenja proračuna, mutnjikarenja oko kolektora, asfaltiranja, smeća. I sad će Božić i sve će to biti zaboravljeno. Kao Ivo Miro Jović. Ili nunčake Mirnesove.
Zaboravit, i to još u januaru. Neki od nas neće moći zaboraviti 2020. godinu, jer su izgubili nekoga bliskoga, ali vrlo skoro o ovome svemu će se pričati kao o onom snijegu 2012. ili o prosvjedima 2014. ili kad ono bjehu one velike poplave?!
Eto vidiš. Sve ti je to kratka vijeka. Ovdje se pouzdano zna da svekoliko pučanstvo ne pamti dulje od dvije godine jer inače ne bi iste predznake zaokruživali na izborima.
I sad ovo što dramimo, ponovno brojimo, pa ćemo kukati oko izbora gradonačelnika. Zaboravit ćemo to kao Federalnu Vladu. Ah, da, još je ona stara. Isto kao Vlada Hercegovačko-neretvanske županije. Sjećam se da je Herceg svojedobno bio bez brkova, ali se ne sjećam da su ikad imenovali županijsku Vladu. Evo drugi proračun. Ili je treći?! Bolan, koga briga?!
Jeste li uopće sigurni da su maknuli begove i age osmanske ili još vladaju?! Ja nešto nisam siguran. Isto smo raja, samo je svejedno sad jesmo li kršteni il’ sunećeni. Koga uopće briga?! Zaboravit ćemo jednom kao i koronu. Kao i SARS što smo.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
