Piše: Danijal Hadžović
Marko Attila Hoare autor je jedne od najvažnijih knjiga za historiju BiH: „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“. Ovdje detaljnije neću elaborirati samu knjigu, to sam učinio u jednom drugom tekstu koji možete pročitati na linku (a svakako preporučujem svakom da pročitate i samu knjigu). Spomenimo samo da je glavna teza knjige, elaborirana na preko 600 stranica i potkrijepljena mnoštvom arhivskih dokumenata, to da je partizanskom pokretu za širenje i u konačnici i pobjedu u Drugom svjetskom ratu bilo potrebno da dobije podršku u bh. gradovima u kojima su mahom Bošnjaci imali većinu, a za to je pak bilo neophodno da pridobiju tadašnju bošnjačku društvenu elitu koja je, u počecima rata, bila najsklonija bosanskoj autonomističkoj pozicij, oštro osuđujući ustaške zločine i protiveći se NDH, ali videći moguću alternativu u autonmom statusu za Bosnu i Hercegovinu u okviru njemačkog reicha. Hoare pokazuje kako je partizanski dil za pridobijanja tih krugova na svoju stranu upravo podrazumijevao nuđenje statusa republike za BiH, zbog čega su mnogi od bošnjačkih prvaka u konačnici podržali NOP i tako mu olakšali pobjedu u ratu, iako ideološki komunisti zasigurno nisu bili.
Na račun Hoarine knjige prvih sedmica nisu se mogle čuti ili pročitati ozbiljnije kritike, tek hvalospjevi njegovih saradnika. Ipak, da nisu svi zadovoljni tezama koje iznosi u knjizi, u svom polupismenom uratku punom nelogičnosti i plitkoumnosti, prva je demonstrirala izvjesna Adisa Busuladžić na lijevom (lijevom u smislu ideologije, ali i čitanosti i kvaliteti tekstova) portalu iz Prozor-Rame, Prometej.ba. Busuladžić je Hoaera optužila ni manje ni više nego za historijski revizionizam. Busuladžić tvrdi da teza da je podrška stare bošnjačke elite bila ključna za pobjedu NOP-a u BiH u Drugom svjetskom ratu nekako poništava zasluge jedinih pravih heroja i antivašista – komunista, a istovremeno rehabilutuje bošnjačke fašiste! Naravno, svjesni nedotupavosti njenog teksta očigledno su bili i istomišljenici, pa je njena negativna reakcija na knjigu mjesecima ostala usamljena.
Ipak, ispostavilo se da su pripadnici radikalno ljevičarske sekte ljuti, veoma ljuti na Marka. Ubistvo Afroamerikanca George Floyda u SAD-u, koje su i u njegovoj rodnoj Velikoj Britaniji radikalno ljevičarske grupe iskoristile za val ciljanog nasilja i uništavanja spomenika historijskih ličnosti, koje je rulja po kratkom postupku nakon nekoliko stotina godina osudila za „rasizam“, Haore je na svom Twitter profilu uporedio s rušenjem muslimanskih spomenika od SDS-ovih vlasti u posljednjem ratu u BiH, koje su, slijedeći istu logiku, to smatrale sasvim pravednim činom uklanjanja simbola turske opresije nad Srbima. No, kao reakcija na Haoarin komentar uslijedio je organizovan, orkestriran i bijesan javni linč od strane pripadnika bh. radikalno ljevičarske scene, čiji su se protagonisti, uhljebljeni od fakulteta do nevladinih organizacija, međusobno utrkivali ko će goru klevetu i pogavštinu izreći na račun Hoarea. Kada već nisu bili u stanju argumentima i činjenicama pobiti njegov naučni rad, daj im barem da uvredama i prostaklukom ocrne čovjeka. Najdalje u svemu je otišla izvjesna Marina Veličković, ideološki a i onako lijeva aktivistkinja, kojoj pred vlastitim gnjevnim ludilom ni genocid nije bio brana, pa je tako pokušala sabotirati ovogodišnju konferenciju povodom 25. godišnjice genocida Srebrenicu, pozivom učesnicima da je bojktotuju zbog učešća Hoarea!
Ipak, titulu šampiona u gluposti, u krajnje uzbudljivoj završnici, osvojio je Franjo Šarčević, urednik opskurnog ramskog portala Prometej.ba, koji slovi za neformalno glasilo radikalno lijevih talibana u BiH. U beznadežno nepismenom i priglupom tekstuljku, Šarčević, sakriven iza pseudonima Vedran Filipvoć, Hoarea je, potkrijepljeno apsolutno nikakvim argumentom, što je tradicionalni manir ovog intelektualno plitkog autora, još jednom optužio da vrši reviziju bošnjačkog fašizma, to uporedio s revizijom četničkog pokreta u Srbiji i, da apsurd bude kompletan, osobu imena Marko Attila Hoare optužio da je bošnjački nacionalist!
Zašto ga mrze
Ključno pitanje koje si pošten i racionalan čovjek u svemu mora postaviti je zašto ga toliko mrze? Šta je tačno Hoare u tolikoj mjeri skrivio ljevičarskim sektašima? Ne bi li prema nekom ko život posveti proučavanju historije tvoje zemlje i jedan od njenih najvažniji dijelova potkrijepi dosad najdokumentovanijim djelom, trebao pokazati barem neko poštovanje, čak i ako ga lično ne voliš?
Grijeh Hoarea, kojeg on vjerovatno ni sam do sada nije mogao biti svjestan je što im je dirnuo u ideološki narativ. Postoji taj mit na kojem salonska ljevica već desetljećima temelji svoje postojanje. On, da stvari banalizujemo do kraja, izgleda otprilike ovako: do Drugog svjetskog rata ovdje nije postojalo ništa. Onda su došli Nijemci i sve nam porušili. Onda su nas oni, šačica neustrašivih i pravovjernih komunista, oslobodili od okupatora i domaćih izdajnika te nam stvorili državu u kojoj smo pedeset godina živjeli u bratstvu i jedinstvu, ekonomskom prosperitetu i napretku. A onda su 1990. ponovo fašisti sve tri nacije preuzeli vlast i donijeli nam rat, pljačku, bijedu i uništenje. Naravno, spas za ono društvo leži u tome da društvo ponovo vratimo njima, ideološkim nasljednicima oslobodilaca iz 1945.
Hoare je pak, s druge strane, pokazao da je stvarna historijska istina bila kudikamo kompleksnija od historije iz partizanskih filmova koju ovdašnja ljevica slijedi. Komunisti su zapravo bili kvantitativno vrlo mali pokret. Zabranjeni kao partija u Kraljevini Jugoslaviji, kada su u ljeto 1941. podigli ustanak protiv njemačkog okupatora i njihovih domaćih saveznika, komunisti su na raspolaganju imali svega 10.000 ljudi. Čak i 1943. narodno-oslobodilački pokret na području Jugoslavije ima tek oko 100.000 vojnika. Poređenja radi, te godine samo snage NDH imaju 170 hiljada vojnika na raspolaganju, Nijemci i Italijani po 300.000, četnici 90.000, a gdje su tek i svi ti silni ljotićevci, balisti, slovenski domobrani… Ipak, kraj rata partizani dočekuju s 800.000 ljudi pod oružjem. Zaključak je jasan: većina onih koji su 1941. bili na suprotnoj strani, a preživjeli su, završila je rat u partizanima, od četnika preko domobrana do same Handžar divizije koja je 1944. gotovo kolektivno pristupila NOP-u. Da bi pokret otpora šačice komunista imao ikakvu šansu za uspjeh, on je iz komunističkog morao, u pravom smislu te riječi, biti pretvoren u široki narodni-oslobodilački pokret. A tu je stupila na scenu strategija privlačenja u svoje redove protivničkih vojnika i političkih neistomišljenika, čija je podrška bila neophodna za pobjedu (i ne samo u slučaju bh. muslimana o kojima ova knjiga govori). Ipak, činjenica da su u svojim redovima imali ogroman broj nekomunista, a od bh. muslimana među takvim su primjerice bili Sulejman Filipović i Husaga Ćišić, nije zaustavila komunističko rukovodstvo da pod pokroviteljstvom Sovjetskog saveza nakon pobjede u ratu provede i socijalističku revoluciju, od uvođenja zadruga do nacionalizacije privatne imovine.
Drugim riječima, slika Valtera koji brani Sarajevo tako što puškomitraljezom sam poubija čitavu njemačku diviziju zamijenjena je činjenicama nimalo romantičnog političkog pragmatizma i umijeća kompromisa, čak i s dojučerašnjim ljutim neprijateljem.
Industrija za proizvodnju ničega
A upravo je riječ kompromis ono po čemu se današnja radikalna ljevica u Sarajevu dijametralno razlikuje od svojih partizanskih heroja na koje se poziva. Oni ne da nisu spremni praviti širu ideološku i političku koaliciju, nego su u konstantnom lovu na ideološke inovjernike, pomno mjere svaku izgovorenu javnu riječ i potez, da bi potom svakog ko je sumnjiv izlagali javnom ličnu i omalovažavanju.
Oni su veliki borci protiv „nacionalista koji uništavaju državu“, ali velika većina ih unosno živi od budžeta države kojom vladaju ti isti nacionalisti.
Ono su odlučni kritičari neoliberalnog kapitalizma i zapadnih imperijalističkih politika, ali su za svoje ideološko djelovanje redom finansirani od ambasada i organizacija istih tih zapadnih sila.
Njima su puna usta brige za radnička prava i sirotinju, ali sami pripadaju višoj srednjoj klasi, druže se isključivo sa sebi sličnima te sa običnim malim čovjekom ne samo da nemaju dodir, nego u svakodnevnim situacijama prema njemu pokazuju otvoreni prezir, a pomalo i gađenje.
Oni su, reklo bi se, personifikacija proturječnosti, ali taj utisak može da zavara. Naime, u cijelom tom djelovanju ima itekako proračunatosti. Nakon što je 1990. komunizam prestao da bude vlast u zemlji, komunizam je, sada pod egidom „ljudskih prava“, „građanskog društva“, „progresivnosti“, itd., postao industrija sastavljena od male ali probrane publike, velikodušnih donatora i unosnih pozicija. U ime borbe protiv raznoraznih fašizama, rasizama, seksizama, šovinizama i inih izama u društvu, pišu se akademska djela, prave istraživanja, organizuju konferencije, održavaju festivali, dijele grantovi, prave strategije, analizira se po medijima…. Što u društvu ima više belaja koje mogu identifikovati s navedenim pojavama, to je njihov status moralno superiorne avangarde čvršći i finansijski unosniji. Ako ih nema, pa onda će ih pronaći, ako treba i izmisliti. Ta industrija za proizvodnju ničega, ta hrpa niškorista, svrha je sama sebi. Da ih u posljednjih 20 godina nije ni bilo i da nisu ništa stvorili, društvo vjerovatno ne bi bilo puno gore, ali su velike šanse da bi bilo malo bolje. Barem bi bilo pošteđeno mnogih šikaniranja i antagoniziranja koje neumorno proizvode.
Grijeh Hoarea bio je utoliko velik što im je kompleksnom, zamršenom, sivom historijskom istinom pomutio mit o njima kao malim, odabranim i nedostižnim, koji projektuju čak i na decenije unazad i davno prošle historijske epohe. Drugi grijeh, povezan s ovim prvim, je što naprosto nije dio njihovog ideološkog, radikalnog lijevog klana. Haore je pošteni torijevac, koji ne puše u ljevičarsku tikvu antikapitalizma, „antiimperijalizma“, identitarnih politika i ekstremnog feminizma. Da puše, kao što to čini njihov idol Noam Chomsky, oprostili bi mu i negiranje genocida i veličanje Slobodana Miloševića. Ovako, ne mogu mu oprostiti istinu.
