Za PRESS piše: Mustafa Cerić
Milostivi Allah upućuje ljude na pravi put. Koga hoće. Kad hoće. I, naravno, onoga koji hoće. A onaj koji neće, ima slobodu izbora da ide putem kojim hoće. Iako se rađa u Božjoj fitretskoj, prirodnoj vjeri, čovjek nasljeđuje tradicionalnu religiju od svojih roditelja i uči o tradicionalnim religijskim uvjerenjima svoje zajednice od vjeroučitelja. I, obično, u roditeljsko-tradicionalnoj religiji čovjek živi i umire. Rijetki su oni koji mijenjaju tradicionalnu religiju. A ima i onih koji se u neko doba svoga života odreknu tradicionalnih religijskih uvjerenja uopće.
Svaka religija, posebno misionarska, bori se da uveća broj svojih sljedbenika te da čuva i sačuva lojalnost svojih sljedbenika, nudeći im argumente kako baš njihova religija ima bolji izgled za uspjeh na Ovome i spas na Drugome svijetu. Ovo „natjecanje u uspjehu i spasu“ oko toga čiji dīn, religija, je „bolja“, Allah Milostivi ne samo da dopušta, već i hrabri ljude da jedni drugima u svojim različitostima budu motivacija za dokazivanje u „natjecanju u dobru i ljubavi“.
Nažalost, ljudska povijest je punija u negativnom nego u pozitivnom natjecanju u ume religije, gdje se više dokazuje moć sile i fizičke nadmoći, a manje moć ljubavi i duhovne ljepote. U tom negativnom natjecanju prednjače religije, koje su slične jedna drugoj više nego one koje su skroz različite. Prije svega mislim na sličnost judaizama, kršćanstva i islama, religije koje baštine Božju knjigovnu objavu.
Slučaj francuskinje Sophie Petronin, koja je dok bijaše 1,381 dan u zatočeništvu u Maliju odlučila da primi islam i predije sebi ime u Merjem, zaslužuje pažnju zato što nudi važne poruke i pouke za Europu i muslimane. Dakako, muslimani prelazake na islam u Europi i na zapadu općenito hiperboliziraju. To im za trenutak razgaljuje dušu od učestalih nepodnošljivih napada nekih europskih političara i svjetskih medija, koji im danonoćno sotoniziraju islam i oduzimaju im pravo da se osjećaju sigurno u svom muslimanskom izgledu. Iako je prije nje humanitarna radnica Silvia Romana također primila islam, prelazak na islam sedamdeset-petogodišnje kršćanke Sophie Petronin izazvao je veliku medijsku pažnju zato što se u priču umiješao francuski predsjednik Emanuel Makcron, koji se u zadnje vrijeme nije proslavio s izjavama o islamu i muslimanima za jednog francuskog državnika od kojeg se očekuje da zna šta znače pojmovi liberté, égalité, fraternité, ako još uvijek ima neko u politici da se sjeća tih pojmova.
Naravno, hiperbolizacija prelaska na islam u Europi iritira kršćane. Italijanski nadbiskup, monsinjor Carlo Liberati, je ovih dana imao potrebu da kaže za „Daily mail“ da „u narednih 10 godina bit ćemo svi muslimani zbog naše gluposti. Italija i Evropa žive u paganskom i ateističkom načinu, oni donose zakone koji idu protiv Boga… Sve ove moralne i vjerske dekadencije favoriziraju islam… Veoma malo imamo od hrišćanske vjere. Crkva danas ne radi dobro. Treba nam pravi hrišćanski život. Sve to otvara put u islam. Pored toga, oni imaju djecu, a mi ne. Mi smo u potpunosti u padu“.
Očito „kršćanska“ Europa nema odgovor na izazov islama osim uvredljivih karikatura i panične retorike. Ali, nemaju ni muslimani izlaz iz svog civilizacijskog ćorsokaka osim da se masovno doseljavaju, hidžru čine u Europu, bježeći od građanskih ratova, od nedemokratskih i represivnih režima, prelazeći Sredozemnim morem iz sjeverne Afrike, Bliskog istoka i Azije opasnim vožnjama brodovima. Ali, ni u najtežim okolnostima muslimani ne odustaju od islama. To Europi nije jasno, ali je jasno muslimanima da za njih ne postoji opcija „Islamexit“.
Muslimani vole Europu. Uostalom, Europa na svom renesansnom i humanističkom liku ima neizbrisive tragove islamske duhovnosti i intelektualnosti unatoč nastajanju da se ta nepobitna činjenica u europskim školskim udžbenicima i naučnim istraživanjima preskoči. Muslimani u Europi danas imaju više slobode nego tamo odakle bjesomučno bježe. Osim toga, Europa dosada svoje gostoprimstvo muslimanima nije naplaćivala njihovom bezuvjetnom lojalnošću u svakom pogledu. Sada Europa traži od muslimana da budu bezuvjetno lojalni i da bespogovorno prihvate slobodu govora onih koji se javno izruguju njihovim religijskim svetinjama, poput uvredljivih karikatura o Muhammedu Alajhisselamu u Parizu. Pariški karikaturisti nisu u stanju ništa ružno izmisliti o Poslaniku Muhammedu, a.s., a što već nije rečeno i što nije već u samom Kur’anu zapisano. Dakle, sve se zna šta protivnici islama, islamofobi, misle o Muhamedu Pejgamberu. To ne umanjuje Poslanikovu vrijednost, već govori o duhovnoj i intelektualnoj korupciji karikaturista. Kad u raspravi o bilo čemu nestane uvjerljivih argumenta, onda se ljudi služe uvredama da isprovociraju protivnika i natjeraju ga da napravi grešku. Nažalost u tome su kod nekih muslimana uspjeli. Uspjeli su da isprovociraju neke muslimane da nasilno reagiraju na uvrede što je u suprotnosti duhu i slovu islamske misli, koja ima nepobjedivu silu argumenta u razumnoj i razložnoj debati sa srodnim religijama – judaizma i kršćanstva, ali i sekularizma. Istina nema potrebu da se dokazuje silom i nasiljem, već to ima laž.
Zato muslimani treba da nauče od Sophie Merjem da kad se ružno vrati lijepim, dušman nema izbora već da ti se pridruži kao brat i prijatelj. To nam je Merjem pokazala i dokazalu u svojoj sedamdeset petoj godini. Nikad nije kasno do zadnjeg daha da čovjek zaželi da ga Allah Milostivi uputi na pravi put. Allahova milost je neizmjerna. I nikad nije ksno priznati svoj grijeh i usvojiti tuđu mudrost za svoje dobro. Merjema je to htjela poručiti muslimanima: – Nemoje se služiti nasiljem u odbrani islama, već lijepom i radosnom viješću, kojom islam obiluje kao ni jedna druga religija. Hvala ti, Merjema, na ovoj poruci i pouki muslimanima ne samo u Europi, već i u cijelom svijetu!
Sophie Merjem nije otišla u Mali s lošom namjerom, već s plemenitom nakanom da pomogne djeci koja boluju od malarije i neuhranjenosti. Ali je dočekana u Maliju kao simbol francuskog kolonijalizma. Kao osoba s humanističkim srcem, Sophie Merjem je nedužno kidnapirana od muslimana u Maliju, koji su frustrirani zbog miješanja stranaca u njihov svakodnevni život. Merjem je nedužno patila, ali je na kraju shvatila da je cijela ta priča oko islama i muslimana u Europi besmislena sa starim nepopravljivim predrasudama. Shvatila je da se tu ne radi ni o kakvom „islamskom terorizmu“, već o klasičnom europskom ekspanzionizmu, koji ima vojnu silu, ali nema duhovnu mjeru za ljude i narode u Aziji, Africi i na Bliskom istoku, koji nikome zlo ne misli, nikoga ne ugrožavaju, već se bore kako znaju i umiju da prežive.
Ne znam da li će Emanuel Macron i Europa razumjeti Merjeminu poruku prelaska na islam, ali mi muslimani u Europi moramo podsjetiti Europu da su vjera i znanost dva lica jednog živog duhovnog i intelektualnog bića. Nema znanost iza koje na početku ne stoji čista vjera, ali nema ni vjere iza koje na kraju ne stoji očevidna znanost. Nakon svega, britanski sajntist i darvinist Huxley bi se danas zastidio pred samim sobom za riječi koje je izgovorio u lice oxfordskom biskupu Samuelu Wilberforceu kad ga je upitao: „Da li bi mu zasmetalo ako se kaže za njegovog djeda da je porijeklom od majmuna?“ „Volim više da je moje porijeklo od majmuna nego od biskupa“ – odgovorio mu je Huxley. Europa je, dakle, zamijenila vjeru za znanost, a znanost koristi za dominaciju svijetom po svaku cijenu. Nažalost, na tom putu Europa gubi Božanski duh, ljudsku dušu, prirodnu porodicu i čistu prirodu. Islam je u manjoj ili većoj mjeri kod muslimana sačuvao Božanski duh u vječnoj Božjoj riječi – Kur’nu, kojeg muslimani vjerno pamte i ponavljaju, očuvao je islam kod muslimana prirodnu porodicu unatoč svemu. Europa mora mnogo toga da uči od islama i muslimana danas kao što je morala učiti i mijenjati se dok bijaše u svom mraku džahilijjeta a islam u svom svjetlu, nūru, znanja i mudrosti.
No, važnije je to što muslimani u Europi moraju naučiti i usvojiti iz Merjeminie poruke i pouke prelaska na islam.
-Prvo, muslimani, nemojte likovati Merjemin prelazak na islam; ostavite to između nje i Stvoritelja;
-drugo, Merjema je pokazala da se nasiljem ništa ne postiže, već lijepom riječju i lijepim odnosom čak i prema dušmanima;
-treće, niko nema monopol nad islamom ni oni koji ga brane ni oni koji ga napadaju; islam je milost Božja cijelom čovječanstvu, milost svjetlosti koja obasjava svakog, i onog koji ju vidi i onog koji ju ne vidi, isto kao što sunce obasjava sve što je na zemlji;
-četvrto, muslimani moraju znati gdje im je mjesto u Europi;
-peto, muslimani ne treba da se nikom ispričavaju za svoju vjeru i tradiciju, ali niti da ikome prkose svojim dinom i imanom;
-šesto, čin Merjeminog prelaska na islam je njezin lični čin, kojeg muslimani ni na koji način ne smiju ni preuveličavati niti umanjivati; Allah najbolje zna šta je u srcu svakog od nas;
-sedmo, ne treba da nas priča o „najbržem“ rastu u širenju islama u svijetu zavara na način da se opustimo i čekamo samo milost Božju bez našeg rada i truda;
-osmo, priča o širenju islama na zapadu može biti lažni mamac za progon muslimana iz Europe i zapada;
-deveto, muslimani u Europi ne smiju nikad zaboraviti da su principi demokracije i ljudskih prava u Europi uzvišene vrijednosti za koje se i muslimane treba da bore;
-i, deseto, čovjek snuje a Bog Svevišnji određuje povijest pa tako i našu muslimansku povijest u Europi;
Sophie Merjem Petronin je znak, iskušenje, upozorenje za sve nas – Europi i muslimanima u Europi. Učim dovu da prepoznamo istinu o tome da čista vjera i iskrena ljubav među ljudima i narodima uvijek pobjeđuje!
Amin!
