Za PRESS piše: Mustafa Cerić
Jučer (19. oktobar, 2020) bila je sedamnaesta godišnjica od smrti, preseljena na Ahiret, Alije Izetbegovića, kao hiljadu prvog u nizu bosanskih kraljeva, namjesnika, tribuna, poslanika, delegata i predsjednika od bosanske kraljevine, bosanskog vilajeta, bosanske zemaljske vlade, bosanske socijalističke republike do nezavisne i suverene Bosanske Republike. O našim autohtonim bosanskim kraljevima znamo ponešto, o namjesnicima iz osmanskog doba ne znamo mnogo, o narodnim tribunima iz doba Austrougarske nismo punu učili u školi, o narodnim poslanicom iz vremena kraljevine Jugoslavije znamo površno, o bosanskim delegatima u Titovoj partiji nismo se puno zanimali, dok o predsjedniku Aliji Izetbegoviću mislimo da znamo sve jer nas na njegov lik i djelo podsjećaju na godišnjicama njegovog rođendana i njegove smrti. I naglašavaju da je Alija prvi predsjednik Bosanske Republike. To jest laskavo, ali nije primjereno činjenici, na koju se s pravom rado pozivamo, da Bosna ima svoju tisućljetnu povijest od kraljevine do republike.
Sjećam se kad su mi u vrijeme opsade Sarajeva iz Gazi Husrevbegove medrese došli s pozivom na obilježavanje otprilike 41. generaciju maturanata. Odbio sam poziv i zatražio da izračunaju generacije od osnivanja Medrese 1537. god. do danas i ustanove broj sadašnje generacije maturanata. Rekoše mi da to nije moguće tačno utvrditi zbog ne postojanja kontinuirane evidencije. Rekoh, a kako je moguće da sve te generacije od početka zaboravimo dok se ponosimo na činjenicu da je Medresa jedna od najranijih obrazovanih institucija uopće ne samo u Bosni, već i na Balkanu i Europi. Dakako, shvatili su argument i prihvatili ga tako da sada zadnja generacija maturanata Gazi Husrevbegove medrese u 2020. god. nosi broj 470.
Ako bih mogao, zamolio bih „Fondaciju Alija Izetbegović“ da se pozabavi ovim pitanjem i ustanovi redni broj predsjednika nezavisne i suverene Bosanske Republike u liku i djelu Alije Izetbegovića u kontekstu cjelovite bosanske povijesti od bosanskih kraljeva preko bosanskih namjesnika do ovovremenog predsjednika Republike. Samo su revolucionarni komunisti, inspirirani francuskom revolucijom, vjerovali i sukladno tome se ponašali da od njih svijet počinje, a to je da sve što je bilo prije njih spada pod „osudu sjećanja“ (latinski: amnatio memoriae). Ova „osuda sjećanja“ nekad se nameće a nekad je samovoljna. Žao mi je što naša Islamska zajednica nije mogla ostati imuna od ove bolesti „osude sjećanja“ svoje vlastite povijesti kako davne tako i nedavne. Donekle je razumljivo što se to događalo u vrijeme neslobode, ali nije razumljivo što se to događa u vrijeme slobode da se neka „sjećanja“ na simbole, nazive i oblike u Islamskoj zajednici „osuđuju“ tako što se ukidaju, mijenjaju i zaboravljaju. Neka važna „sjećanja“ su nastajala u vrijeme teških iskušenja, ali i slavnih ostvarenja. Nažalost, „osuđena“ su bez razloga, bez potrebe i bez osjećaja očuvanja kontinuiteta pamćenja našeg kolektivnog identiteta, koji se kalio u najteže vrijeme za našu vjeru, naciju i državu. Nije čudu, u zadnjih dva stoljeća muslimani u cijelome svijetu stalno počinju ispočetka, „osuđujući“ svoje prethodnike da bi slavili njihove nasljednike, koje, opet po uzoru na druge „osuđuju“ njihove nasljednici i tako u nedogled.
No, ima jedno sjećanje na Aliju Izetbegovića, sjećanje koje niko ne može ni osuditi ni izbrisati iz našeg pamćenja, a to je „Alijina karizma“, za koju se može reći da je jedinstvena u povijesti suvremene bosanske povijesti. A „karizma“ je nadnaravna sposobnost čovjeka, izvanredna moć duha i uma čovjeka da mijenja postojeće stanje u društvu, to je dar Božji, kojeg imaju Božji vjesnici i poslanici (Max Weber). Uvjet da bi se za nekoga moglo reći da ima karizmu je da mijenja postojeće norme u društvu i da ima vjerne sljedbenike.
U momentu kad je okončana titanička borba krajem dvadesetog stoljeća između ideoloških krajnosti fašizma i komunizma, ideološka borba čiji kraj su već najavljivali sociolozi i politički naučnici, Alija nije imao vjerne sljedbenike. Imao je samo ružno iskustvo od komunističke ideologije, od koje je naučio pravilo da treba „vjerovati i boriti se“ za svoja ljudska prava. Bio je čist od ideoloških predrasuda, ali i odlučan da se bori za svoju „ideologiju“, koja bi se mogla definirati kao borba za bosansku demokraciju i ljudska prava te borbu za obnovu vjere i morala i vraćanje autohtone bosanske državne nezavisnosti i suvereniteta u duhu „jednake udaljenosti“ (equal-distance) od susjednih država Srbije i Hrvatske.
U početku, Alija je imao mali broj ljudi s kojima je mogao podijeliti svoja razmišljanja, koja su se snažno i žurno nametala u nezaustavljivom naletu raspada jugoslovenskog društva i države. Kao nacija, mi smo imali samo Islamsku zajednicu kao organizirani kolektiv, koji je imao kakvu takvu infrastrukturu i formalnu komunikaciju za međusobnu koordinaciju. Bošnjaci nisu imali nikakvu ni nacionalnu ni državnu instituciju, koja im je bila na raspolaganju za njihovo okupljanje u cilju zaštite svojih nacionalnoj i ljudskih prava, koja su sve više bila ugrožena zbog nadolazećeg ratobornog nacionalizma i šovinizma iz susjednih država. Nije bilo lahko, rekao bih bilo je nemoguće i zamisliti mogućnost da se Bošnjaci okupe oko osobe, koja je u njihovim očima bila toliko proskribirana da su u Aliji vidjeli samo opasnost a nikako nacionalni i državni spas. U takvim okolnostima sa ziro pozicije nacionalne svijesti i državne samosvijesti, Alija je krenuo u svoju karizmatičnu, nadnaravnu, Bogom darovanu misiju borbe za nezavisnu, suverenu i demokratsku Bosansku Republiku. Ni on, ni njegov narod nisu bili ni poznati ni prepoznatljivi u svijetu osim po tome što su bili vjerni Titinoj politici. Prepoznavali su ih neke muslimanske zemlje iz pokreta nesvrstanih, koje su koliko toliko brinule o njihovom položaju u bivšoj Jugoslaviji. Alija je bio Titin politički disident, o kojem nije bilo poželjno pričati ni u nekim muslimanskim zemljama. Za Europu i svijet Bosna je bila poznata po Sarajevskom atentatu, koji je bio povod za Prvi svjetski rata te po Sarajevskim olipskim igrama. Alija je imao samo ideju, imao je svoj nekompromitiran život, imao je volju za borbu i imao je svoj neujednačeni, zbunjeni, uplašeni, pošteni i nevini narod, koji je nemoćno slušao i gledao nacionalno i šovinističko divljanje u susjedstvu, divljanje koje se postupno prelijevalo u Bosnu. Nakon više decenija generacijske indoktrinacije, teško je bilo očekivati brzo i lahko oslobađanje od predrasuda o vjeri i bosanskoj naciji i državi. Nije bio u pitanju njihov bosanski patriotizam, već manjak hrabrosti da se shvati da za Bosnu nema drugog puta, već vjera i borba za bosansku državnu nezavisnost i suverenost.
No, zahvaljujući dušmanima, koji su vikali „ne volim te Alija zato što si Balija“, nije trebalo dugo vremena da se taj uplašeni dobri narod okuraži i prepozna u Aliji svoga vođe, koji je imao karizmu, neobičnu snagu duha i uma da odgovori izazovu zla, koje se bilo nadvilo nad Bosnom. Alija nije više bio usamljen sa svojom životnom i karizmatičnom idejom o odbrani naroda i države, već je dobio i vjerne sljedbenike, koji nisu više imali dileme s kim, za koga i za šta treba da se bore. Bosanski ljiljani su ubrzo zalepršali na East Riveru. Bila je to jedna od najvećih pobjeda i priznanja za Bosansku Republiku. Bila je to povijesna potvrda o Alijinoj karizmi, koja je vratila ponos i čast bosanskom narodu, koja je zadivila cijeli svijet, koja je promijenila tok historije na Balkanu, koja je zaslužila da se Bošnjaci/Bosanci oko nje okupljaju dok god Bosna ima daha, a imat će ga, ako Bog da, do Sudnjega dana. Ne mora biti da je Alija imao na umu sve što Bosni treba, ali je izvjesno da je njegova karizma oživjela mnoge ideje kod drugih. U tome i jeste velika vrijednost karizme da potiče ljude na razmišljanje i da kod njih razvija volju za život, slobodu od straha i želju za hrabru borbu za istinu i pravdu. Zato karizma nije samo personalna, već može biti i depersonalizirana, na način da se za cijelu naciju i državu može kazati da ima karizmu ako nastavi da se sa istim žarom bori za nezavisnu, suverenu i dostojanstvenu Bosansku Republiku. Upravo zbog te njegove personalne, ali prenosive karizme na bosanski narod, Alija je i dalje na meti i bit će sve dok se njegov narod bude tako sjećao i o tome slobodno i glasno govori.
Eh, baš o tome vam ovim povodom želim, dragi moji, govoriti – o prenosivoj ili nasljednoj Alijinoj karizmi, koja jest personalno njegova, ali na koju ima pravo njegov cijeli narod. Alija je bio karizmatičan zbog svog Bogom danom izuzetnog duha i uma, ali i zbog toga što je imao iza sebe svoj narod kao jedna duša i jedno tijelo. Bez naroda Alijina karizma bila bi neznačajna, ali i bez Alijine personalne karizme, njegov narod bi bio nezapamćen. Dok god narod bude pamtio, usvajao i čuvao Alijinu karizmu, dotle će biti priznat i prepoznatljiv u bosanskoj i svjetskoj povijesti. Nemojte da vas plaši što Aliju i danas napadaju i što ga se više boje mrtvoga nego što su ga se bojali živoga. U tome je veličina jedne povijesne ličnosti, kao što je Alija, što ga neprestano napadaju ne zato što nema ko da ga brani, već zato što nema mnogo onih koji su spremni i sposobni da ga odbrane. Zato se Alija mora sam braniti u grobu kao što se branio u zatvoru. Pa koga bi dušmani napadali da nema Alije? Oni i danas govore samo da nije bilo Alije, sve bi u Bosni bilo potaman. Tako će govorit za svakoga ko se drzne da im stane na put do podjele Bosne.
Otuda se nameće pitanje: Šta se, u stvari, dogodilo s Alijinom karizmom, koja je nasljedna? Ko ju je naslijedio i kako? Je li, uistinu, Alijina karizma još živa među nama ili je umrtvljena? Je li Alijina karizma dostupna svima ili je privilegija samo nekih? Šta se, u stvari, događa sa karizmom nakon smrti karizmatične osobe? Sociolog Max Weber ima odgovor: karizma nakon smrti karizmatične osobe ima tri nasljedna puta: (1) rutinizacija; (2) perpetuacija; i (3) desiminacija.
Rutinizacija znači da prenosiva karizma nastavlja svoj životni put kao rutinsku tradiciju, put koji svi prepoznaju i prihvaćaju kao svoj vlastiti. Nema ni pitanja ni dilema oko ispravnosti toga putu, a oni koji ga propituju ili tumače na drugačiji način, bivaju odbačeni kao otpadnici. No, oni koji monopoliziraju tumače rutinskog put nasljedne karizme ne mora da to rade objektivno i autentično, već to može biti sebično i interesno pa onda rutinizacija dobiva skroz drugo značenje. To se u slučaju nasljedstva karizme Muhammeda, a.s., naziva sunnitski put Alejhisselamove karizme.
Perpetuacija znači da je prenosiva karizmu trajna vrijednost i inspiracija za dobivanje novih ideja, koje mogu biti drugačije od originala, ali uvijek imaju isti duh i poruku. Taj kontinuirani nasljedni put karizme u islamu je poznat kao ši’izam.
Desiminacija znači da je prenosiva karizma dostupna svima te da svaki član zajednice, kojoj je karizmatična osoba pripada ima pravo da naslijedi karizmu. Nema ni prečih ni privilegiranih da preuzmu nasljednu karizmu, već svi imaju pravo na dotičnu karizmu. U islamskoj povijesti taj put karizme poznat je kao kharidžizam – ekstremni ili izolirani put od sunneta i džemata.
Dragi moji, ako pažljivo pogledate i ozbiljno sagledate, primijetit će te da je Alijina karizma doživjela sve tri varijacije svog prenosivog i naseljenog puta, od kojih, dakako, put rutinizacije prevladava. Dakako, rutinizacija Alijine karizme je jedino bila moguća u našem slučaju, ali se ta rutinizacija nije smjela previše udaljiti od svog čistog vrela. A udaljila se toliko da nema izgleda da se može brzo vratiti svom izvoru. Sve je počelo s Sulejmanom Tihićem, koji je svojom rutinizacijom umanjio vrijednost Alijine nasljedne karizme, na taj način što joj je oštetio uvjerljivost. Onoga trenutka kada se u ime njegove političke stranke počelo služiti intrigama i trikovima sa političkim protivnicima, Alijina karizma je izgubila uvjerljivost. To bi se moglo nekako i podnijeti, jer kažu da su u politici dozvoljene intrige i trikovi u sučeljavanju sa političkim protivnicima, da ta zarazna bolest nije prenosiva među pripadnike vlastite stranke, što je opasna boljka, koja razara tkivo ne samo naslijeđene karizme, već i uvjerljivost političkog djelovanje u vlastitom narodu. To je ono od čega danas krivi rutinizirani put Alijine karizme boluje – od udaljavanja od čistog vrela napajanja duhovnim vrijednostima i političkim idejama, koje su autentične i uvjerljive ne više toliko protiv političkih protivnika, već za političke istomišljenike, koji se svesrdno pozivaju na Alijinu karizmu bez obzira da li pripadaju Stranci demokratske akcije ili ne pripadaju. Dakako, nema niko pravo osporavati ni jednoj bosanskoj političkoj stranci da se poziva na Alijinu karizmu, jer niko nema pravo da Alijinu karizmu prisvaja samo sebi zato što Alijin lik i djelo pripada svima, kao što i svi pripadaju Aliji, koji je to što jest zahvaljujući svima, kao što su i oni, bosanski narod, to što jest zahvaljujući Aliji. To su uzajamne vrijednosti, o kojima mora biti jasan konsenzus među svima nama bez obzira na neke razlike oko drugih pitanje.
Prema tome, povodom sedamnaeste godišnjice od smrti predsjednika Alije Izetbegovića, osjećam mojim pravom i mojom dužnošću da poručim njegovom sinu Bakiru Izetbegoviću da sam ponosan što mogu reći da sam nasljednik Alijine karizme te da od njega očekujem da lik i djelo svoga oca ne svodi na usko porodično i stranačko pitanje, već da Alijinu karizmu učini dostupnom svim bosanskim patriotima na način da se Alijina karizma vrati u svoj prirodni ležaj, a to znači da se vrati uvjerljiva riječ u bosanskoj politici, da se zajednički rade korisna djelo za Bosnu, da se bude široke duše i otvorenog srce, da se donosi pravednog sud o ljudima, koji se bore za Bosnu, da se uvijek bude dostupan narodu, da se narod slobodi od straha i od bijede, da se narod oslobodi od afera, koje ubijaju moral i truju dušu. Volio bih da Alijin sin Bakir razumije da sve dok u Bošnjak ima onih koji iskreno misle i slobodno govore o tome šta u nas nevolja, ali o tome šta valja, nema razloga za strah. Ali, kad se ljudi ušute, kad više nemaju volje da misle ni o bosanskoj nacionalnoj ni državnoj sudbini, kad imaju strah od odmazde ako slobodno progovore o neistini i nepravdi, onda je to znak naše nacionalne i državne propasti. Bakire, nemoj dozvoliti da nam se ikada to dogodi. Znam da ti nije lahko slušati i trpjeti zlonamjerne napade, ali to je cijena prvog u Bošnjaka! Nema druge, mora se izdržati.
I na kraju, ima nešto što mi odavno leži na srcu da kažem mom dragom narodu: „Nemojte nikad zaboraviti da Allahu Svevišnjem zahvalite što smo imali Aliju Izetbegovića za svog karizmatičnog vođu u najtežim iskušenjima za naš bosanski narod i našu bosansku državu. Ovaj mali, ali prkosni bosanski narod, pobijedio je daleko moćnije agresore moralno, vojno jer nije se predao i, što je najvažnije, pobijedio je pravno na svjetskoj sceni, a sve to na čelu briljantnog duha i uma i vrhovnog komandanta Alije Izetbegovića, neka mu se Milostivi Allah smiluje, oprosti mu grijehe i podari mu lijepi Džennet“.
Amin!
