Piše za PRESS: prof. dr. Vedad Smailagić, Univerzitet u Sarajevu
U svojim izjavama datim povodom prijema Milorada Dodika u Zagreb i kritikima upćenim iz Sarajeva ali i iz Zagreba Hrvatski Predsjednik Zoran Milanović nesvjesno će jednom rečenicom iskazati višegodišnju hrvatsku frustraciju odnosom EU prema hrvatskom pitanju u Bosni i Hercegovini. On će reći, barem kako su neki mediji prenijeli, da niko u EU ne razumije stanje u BiH, ali iza toga se krije mnogo mnogo veća frustracija.
Bosna i Hercegovina su od 1992. gorući evropski problem s srebreničkim genocidom kao vrhuncem evropske vanjskopolitičke i sigurnosne neodgovornosti. U BiH sve zemlje EU i sve značajne svjetske zemlje imaju svoje ambasade, tajne službe i druga predstavništva i nevjerovatno je da recimo Njemačka kao vodeća i najodgovornija evropska država ne razumije šta se u BiH dešava od Mirovnog sporazuma do danas. Naprotiv, svim neutralnim a zainteresiranim posmatračima sasvim je jasno, da Bosna i Hercegovina nije ni po čemu država koja može da samostalno funkcionira, da donosi odlučne, teške i sudbonosne odluke i da su u njoj izuzetno jake političke snage koje je otvoreno negiraju. Njemačka kao jako ozbiljna zemlja i koja je postepeno nakon njenog ujedinjenja razvila novi koncept aktivne vanjske politike i preuzela ulogu artikulacije i sprovođenja vanjskopolitičkih i ekonomskih interesa Evropske unije naravno da odlično zna šta se dešava u BiH, ali i šta se dešava u Hrvatskoj. Kao univerzitetski profesor germanistike na Univerzitetu u Sarajevu imao se više službenih i privatnih, opuštenih razgovara sa prethodnim njemačkim ambasadorima u BiH i svi su BiH i njene unutrašnje probleme jako dobro razumjeli i jako precizno identificirali krivce na „sve tri strane“ kao i neprestano maćehinsku navodno zaštitničku politiku Hrvatske prema BiH a posebno podvale svih srbijanskih politika prema BiH. To su posebno precizno identificirali njemački ambasadori koji su imali i rodbinske veze u Srbiji.
Njemačka politika i zainteresirana javnost putem svih vodećih njemačkih medija mogli su čitati samo kritike javnoj podršci (pro)fašističkim organizacijama bivšeg ali i sadašnjeg Hrvatskog predsjednika i njegov strah da se javno odupre javnom ispoljavanju fašizma u hrvatskoj javnosti. Upravo je Njemačka, njen Predsjednik i njena kancelarka, vrlo osjetljiva ne na temu desničarske politike nego upravo na fašističku renesansu postsocijalističkog Balkanu. Istini za volju treba reći, da je hrvatski predsjednik slab da se može tome oduprijeti ili čak kanalisati i to je zapravo ono što EU ne razumije – dobrovoljno pristupiti Evropskoj Uniji, zakleti se na evropske prosvjetiteljske, slobodarske, demokratske i antifašističke vrijednosti i kao socijalista nemati snage reći: Da to je fašizam!. E to je ono što EU ne razumije i ta se kritika provlači kroz njemačke vodeće medije, i to na taj način da je njemačkom čitaocu nekad teško razlučiti u čemu se u biti „desne“ i „lijeve“ hrvatske političke opcije razlikuju. Svaki Milanovićev pokušaj da „nerazumnoj Evropi“, čitaj „Njemačkoj“ objasni u BiH potpuno je bezuspješan i ne samo to, još veća je frustracija, da srpska politika ima u Rusima vječito rama za plakanja, a da Hrvatska to nema. Jer ne da se u EU uopće ne prihvata hrvatsko viđenje potreba političkih Hrvata da istovremeno imaju i prava većine i manjine, npr. želeći (s pravom) i hrvatski govor na javnim televizijama istovremeno žele i zasebni hrvatski kanal kao da su nacionalna manjina, nego je za EU potpuno neshvatljivo da postoji konstitutivni narod u jednoj državi čiji se pojedinci više identificiraju sa susjednom državom koja je desetljećima doslovce usisava u sebe. Ako su srpske snage za vrijeme rata protjerali stotine hiljada Hrvata iz BiH, pa nisu bošnjački političari tih istih godina tim Hrvatima dali državljanstva i time u potpunosti usvojili te Bosance i Hercegovce i njihove potomke.
Ne sugerira bošnjačka politika, nesposobna kakva jeste, da se Hrvati u BiH toliko kulturno udaljavaju od svojih susjeda, recimo Bošnjaka, dok im ti susjedi ne postanu toliko strani da sa njima više nemaju ništa zajedničko i da su im po svemu bliži Hrvati u Daruvaru nego Bošnjaci u Jajcu. Službena hrvatska nacionalna politika toliko je izopačena da se samo toj činjenici još može biti zahvalan što u BiH postoje Hrvati koji nisu nasjeli na ovaj kulturološki inženjering političkog Zagreba.
