Piše: Gojko Berić za Oslobođenje
Bauk “mostarizacije” kruži Bosnom i Hercegovinom! I vrapci na grani znaju da je Mostar grad-slučaj, ne od juče i ne toliko što u njemu posljednjih 12 godina nisu održani nijedni lokalni izbori, koliko zato što još od prvih demokratskih izbora Mostarci žive kao etnički podijeljeni građani koje razdvaja nevidljiva “crvena linija”. Riječ “mostarizacija” je nešto novijeg datuma i postala je sinonim za podjele svega postojećeg, za inat-politiku kao znak prepoznatljivosti etničkog identiteta, za vjersku isključivost, za fašizaciju javnog prostora, ukratko – za sva zla koja je posijao agresivni nacionalizam. Sve u svemu, “mostarizacija” je u političkom i medijskom diskursu postala neka vrsta opasnog virusa koji tobože prijeti da zahvati cijelu zemlju. Kao da taj virus nije već učinio svoje i to do te mjere da se ovdje nema više šta dijeliti. Stereotip o Mostaru kao gradu-slučaju osporio je njegov legendarni gradonačelnik Safet Oručević, koji je shvatio da Alija Izetbegović ne razumije duhovno i socijalno biće mostarskih muslimana i značaj Mostara za opstanak države. Oručević se zato nikad nije slagao sa politikom SDA, stranke sa kojom se na kraju i razišao. Bio sam prisutan na svečanoj dodjeli nagrade “Mimar mira” vrele julske večeri 2015. godine, u prelijepoj bašti jednog restorana na samoj obali Neretve, u neposrednoj blizini Starog mosta, kada je popularni Safa, obraćajući se zvanicama, uključujući i članove Predsjedništva BiH, Bakira Izetbegovića, Mladena Ivanića i Dragana Čovića rekao: “Nije Mostar grad-slučaj, nego je Bosna i Hercegovina država-slučaj. Kad država prestane biti slučaj i Mostar će to prestati biti.” Nažalost, ako se nešto od tada promijenilo, promijenilo se nagore, pa BiH više liči na Mostar nego ikada ranije. Njena “mostarizacija” nije nikakav bauk, ona je stvarnost.
Dogovor Karadžića i Bobana
Prema dogovoru Radovana Karadžića i Mate Bobana, Mostar je trebao biti “hrvatski stolni grad”. Međutim, zamišljena aneksija, tačnije rečeno otimačina Mostara, bila je račun bez krčmara. To se nije moglo učiniti bez krvavog sukoba. U tom tragičnom raspletu niko nije bio pobjednik. Ni združene formacije HVO-a, HOS-a i Hrvatske vojske, kojima je iz stožera u Gornjem Vakufu komandovao general Janko Bobetko, nisu uspjele da slome otpor slabije naoružanih i opremljenih branilaca grada. Osvojena je samo polovina očekivanog plijena. Ali, Mostar je ostao etnički zauvijek podijeljen, njegovi stanovnici mahom su se rasuli po svijetu, odnijevši sa sobom i njegov duh, a umjesto njih došli su drugi, koji s nekadašnjim Mostarom nemaju nikakve socijalne, kulturološke ili emotivne veze. Iza stvorene pustoši ostao je i jedan paradoks. Naime, formalno uzevši, Mostar je danas jedini multietnički grad u Bosni i Hercegovini!? Kad u svakodnevnom žargonu govore jedni o drugima, njegovi stanovnici upotrebljavaju izraze “mi” i “oni”, a u nacionalističkoj verziji “ustaše” i “balije”. Hrvata ima nekoliko hiljada više nego Bošnjaka, oni su ekonomski i finansijski superiorni, pa je zapadni dio grada u mnogo boljem stanju od onog istočnog. Obnovljeni Stari most, u čiju se slavu i dalje vrti pjesma sa onim idiotskim stihom Ja pogođen nisam, ni umro ni pao/ samo sam morao skočiti dole, ponovo je spojio obale Neretve, ali ne i ljude sa njenih obala. Baš kao što ni obnovljena Saborna crkva u Bjelušinama, makar uskoro zasjala nekadašnjim sjajem, neće vratiti Srbe u Mostar i biće tek jedan od njegovih najpoznatijih toponima, koji će svjedočiti o sve udaljenijoj prošlosti.
A nije sve moralo biti tako. Na kraju krajeva, o svemu odlučuju ljudi, oni su bili kreatori “mostarizacije”, politike koja je Bosnu i Hercegovinu vratila cijelo stoljeće unazad, prigrlila nacističko načelo “Nacija iznad svega”, iz svog moralnog kodeksa izbrisala svaku empatiju prema pripadnicima “tuđe” vjere i nacije, prijateljstvo s njima proglasila nepoželjnim, a manjine svela na građane drugog reda. Kako je živjeti u gradu i u zemlji u kojoj ni gorske službe spašavanja ne žele da imaju vezu jedna s drugom, koliko je tu diskriminatorskog i neljudskog, govori informacija objavljena u novinama 17. maja 2008. godine, pod naslovom: “Hitna pomoć iz zapadnog Mostara nije htjela pomoći Omeru Brekalu”. U saobraćajnoj nesreći koja se dogodila u Žitomislićima, Omer i njegova supruga zadobili su teške povrede. “Neposredno nakon udesa”, pričao je Brekalo po izlasku iz bolnice, “došlo je vozilo Hitne pomoći iz zapadnog dijela grada. Ležeći sav u krvi pored svog automobila, vidio sam da ljekari pružaju prvu pomoć Mirku Marušiću, koji je izazvao udes, a koji ni izbliza nije imao povrede kao ja. Kada sam zavapio da mi je potrebna pomoć, ljekari su mi rekli ‘Strpite se, brzo će doći i vaša Hitna pomoć’. To mi je palo teže od teških povreda. Našao sam još snage da ih upitam koja je to naša, a koja njihova, i onda sam klonuo. Vozilo Hitne pomoći iz istočnog dijela grada stiglo je tek nakon dvadesetak minuta.” Nevjerovatna ali istinita priča, koja podsjeća na povampireni rasizam u Americi, čije divljanje ovih dana gledamo u direktnom TV prenosu.
Podrška međunarodnih faktora
Mostar godinama nije vlasništvo njegovih građana, država i njen Parlament nemaju nad njim nikakvih suštinskih nadležnosti, njegova sudbina je u rukama dvojice nacionalnih lidera, Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića. Niko im nije dao tapiju na taj grad, ali imaju podršku međunarodnih faktora, koji dezavuišu demokratiju kako bi se postigao bilo kakav dogovor. Rečeno šahovskim jezikom – žrtvuje se dama da bi se spasila izgubljena partija. Bilo kako bilo, Izetbegović i Čović ovih dana u tajnosti vode pregovore o “spašavanju” Mostara, pri čemu prioritet imaju predstojeći lokalni izbori. Uzgred rečeno, na mostarskom primjeru se pokazalo da narod može da živi i bez izbora. Ali s njima ili bez njih, stvari ostaju iste. Niko ozbiljan ne vjeruje da će oni, kombinovani sa kozmetičkim intervencijama na Statutu grada, ujediniti podijeljeni Mostar, poštedjeti Partizansko groblje od atakovanja neofašista i ukloniti nazive ulica koje nose imena ustaških glavešina, da će oživjeti Aluminijski kombinat ili da će grad imati objedinjene javne službe – Klinički centar, Hitnu pomoć, Komunalno preduzeće, ili da će se Velež vratiti na stadion pod Bijelim brijegom…
Ništa od toga se neće desiti. “Mostarizacija” će i nakon izbora ostati netaknuta, jer je davno pokorila cijelu Bosnu i Hercegovinu, postala vladajući sistem i način života i odredila totalitarni poredak vrijednosti.
