Piše: Mustafa Cerić
Poznato je da je podsvijest moć koja djeluje onako kako je podešena. Ta moć utječe na ljudsko poimanje dobra i zla, istine i laži, pravde i krivde. U podsvijesti se nalaze sve ljudske navike, kako dobre tako i loše. Podsvijesne misli, osjećaji i uvjerenjaprave ljudsku realnost i na taj način ljude vode kroz život. Mnogi od tih uvjerenja i navika, nastalih iz kućnog odgoja i školskog obrazovanja, preslikavaju se u ljudima u kasnijoj odrasloj životnoj dobi i tako postaju njihova stvarnost. Tvrtko Milović, očito, ima svoju stvarnost, koja je nastali iz uvjerenja i navika, koje je stekao u kući i u školi pa zna da što je “svjesniji” srpski nacionalist ili šovinist, lakše mu je da prikriva svoju podsvjest samosabotažom kako bi sam sebe “ubijedio” da je srpska podsvjesna laž izlaz iz svjesne istine, koja mu ne dâ duševnog mira. Možda je to važilo nekada, ali nakon haške istine o srpskom genocidu nad Bošnjacima/Bosancima to više ne važi. Srpska “stvralačka”, “maštovita” i “inventivna” laž “da ohrabri” srpsku genocidnu politiku, “da sakrije svoju bedu”, “zbog poštenja”, “zbog slobode” i srpske “urođene inteligencije” – nema više tu Ćosićevsku iscjeljiteljsku moć.
Kamo sreće da dođe do srpsko-hrvatskog ili hrvatsko-srpskog “pomirenja”. Bosna bi bila najsretnija zemlja i država na svijetu. Ali, do toga neće doći zato što ni srpska ni hrvatska kultura i politika nisu na razini njemačke i francuske kulture i politike nakon Drugog svjetskog rata. One nisu samo primitivno tribijalne, već su srpska i hrvatska kultura i politika anticivilizacijske i antieuropske zato što podjednako odbijaju priznati svoj grijeh “udrženog zločinačkog poduhvata” u Bosni, kojeg su ustanoli, ne jedan, već više međunarodnih sudova pravde u Hagu. Jer od priznanja “istine” i “pravde”, bez obzira na koga se to odnosilo, ovisi ne samo srpsko-hrvatsko, već i “pomirenje” svih nacija i država na Balkanu. A dokaz da do toga neće doći je činjenica da obje nacije – hrvatska i srbijanska – štite i veličaju u svojim državama prvosnažno optužene ratne zločince.
Otuda je krik reisu-l-uleme Kavazovića razumljiv i opravdana. Taj krik Tvrtko Miloviće, nije da ne razumije, već želi da ga utomi u svojoj bolesnoj podsvjesnoj samosabotaži tako da mu zdrava svijest ne progovori, a to je da shvati da onaj kojeg su zmije ujedale, mora biti oprezan i na pojavu guštera. Reisu-l-ulema u Bošnjaka ima duhovnu i službenu dužnost da digne svoj glas protiv opasnosti, koja prijeti njegovom narodu. Jer, nakon zadnjeg srpskog genocida nad našim narodom, genocida kojeg srpska pamet i politika negiraju unatoč svim dokazima i punopravnim presudama, reisu-l-ulema Kavazović zna da srpsko-hrvatsko “pomirenje” može biti samo oko jednoga, a to je oko podijele Bosne tako da se jednu trećinu Bošnjaka-muslimana pokrsti, jednu trećinu protjera, a jednu trećinu ubije u genocidu. Nema drugog načina za popdjelu Bosne. To je jedino pitanje oko kojeg može doći do srpsko-hrvatskog ili hrvatsko-srpskog “pomirenja”, poput onog u Posavini, kao i onog u Krađorđevu, gdje su se Tuđman i Milošević “pomirili” da međusobno podjele Bosnu. To “pomirenje” još uvjek (ne)važi pa se onda mi u Bosni pitamo o kojem se to novom “pomirenju” govori jer drugih “hrvatsko-srpskih” pomirenja neće nikad ni biti?! Zna to i urednik dokumentarnog programa na BHTV-a, Tvrtko Milović, pa, stoga, ima potrebu da obznani “Urbi et Orbi” da “Bošnjaci ne mogu biti uspješna nacija”. Njih treba da nema kao nacije i države, a iako ih slučajno ima, onda se prema njima treba odnositi kao da ih nema. Jer su viška.
Možda T. Milović nije “četnik”, ali njegova je retorika četničko-karadžićevska: “Nemojte da mislite da nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak”.
Hvala Allahu Milostivom – Bosna nije ni u paklu, niti je “musliamnski narod nestao”. Ali, Milović ima potrebu da telali da je Bošnjaka muslimana premalo u Bosni, tek jedva 1,5 milijuna, dok je Srba u regiji 8 milujuna, da bi se na njih uopće računalo. To nije samo krivi navod, već je to i Milovićev šovinistički naboj, koji tukne na genocid. Naprotiv, Bošnjaka muslimana ima 10 milijuna na Balkanu više nego Srba u regiji. Miloviću, broji ako ne vjeruješ! Izbroj precizno i Albance. I njih na Balkanu ima 10 milijuna.
Miloviću, Bošnjaci/Bosanci ne samo da su sposobni da budu nacija i država na Balkanu i u Europi, već nakon srpskog genocida nad njima, Bošnjaci/Bosanci su jedna od najpriznatijih nacija, a njihova bosanska država je jedna od najprepoznatljvijih država u svijetu, posebnu u muslimanskom svijetu, o kojoj prije srpskog genocida niko nije imao ni pojma. Kao što vidiš, Tvrtko Miloviću, u svakom zlu ima i dobroga. Da li biše Jevereji imali svoju jevrejsku državu da Bliskom Istoku da nije bilo Holokausta? Da li bismo mi Bošnjaci/Bosanci bili svjesni svog bosanskog nacionalnog i državnog indentiteta da nije bilo srpskog genocida, koji nas je poučio, ujedinio i osnažio da našu sudbinu držimo u svojim rukama i da se više ne bojimo srposko-hrvatskog “pomirenja”, ali da ipak budemo budni i oprezni na svaki “udrženi zličinački poduhvat”, koji bi iz tog “pomirenja” mogao proizaći, jer Bošnjak/Bosanac ne smije dopustiti da ga otrovna zmija dva puta ujede iz iste rupe.
Miloviću, ne sikiraj se ti za Bošnjake/Bosance. Oni znaju ko su, gdje su i čiji su. Oni nisu žrtve. Oni su pobjednici samo što to četnici-fašisti ne razumiju. Pobjeda nije kad škorpijoni ubiju zavezane bosanske mladiće, već je pobjeda kad Bošnjak/Bosanac uzdignutog čela hoda Bosnom: – Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj” (Krleža).
Miloviću, treba imati makar malo obraza i kućnog odgoja kad se živi u Bosn i radi u Sarajevu. Ne zbog nas Bošnjaka/Bosanaca, već zbog svoje časti – ako je ima!
