Učitavanje bosanskohercegovačke, odnosno bošnjačke elektorske komponente, u američke izbore i Bidenovu pobjedu Bajrović je nastavio i svojim hiperproduktivnim, dakle inflatornim aktivizmom na Twitteru.
Piše za Slobodnu Bosnu: Senad Avdić
“Dodik i Čović najveći gubitnici pobjede Bidena”, naslovio je dan uoči američkih izbora jedan portal razgovor s Reufom Bajrovićem, političarem i političkim analitičarem, bivšim federalnim ministrom, bosansko-američkim državljaninom. Ova njegova prognoza s elementima apodiktičke tvrdnje pokazala se tek djelimično tačnom: najveći gubitnik pobjede Joea Bidena na izborima za predsjednika SAD-a, ipak, nešto malo veći od Dodika i Čovića, bio je Donald Trump, sada već bivši predsjednik najveće države svijeta!
Učitavanje bosanskohercegovačke, odnosno bošnjačke elektorske komponente, u američke izbore i Bidenovu pobjedu Bajrović je nastavio i svojim hiperproduktivnim, dakle inflatornim aktivizmom na Twitteru. Nakon što je demokratski kandidat Biden preuzeo vodstvo od Trumpa u državi Džordžiji, on prompto reagira i objašnjava tajnu tog preokreta: “Država Džordžija ima desetine hiljada glasača koji su došli kao izbjeglice iz BiH. Ne samo da Biden vodi sa 917 glasova nego će Džordžija imati ponovljene izbore za dva mjesta u Senatu koja bi demokratima dati većinu.”
Tako bi, predviđa Bajrović, “žrtve genocida demokratima mogle dati Senat“.
Ovakve stručne i objektivne, dubinske analize njegovog bivšeg stranačkog kolege Bajrovića osokolile su Dženana Đonlagića, dužnosnika i državnog parlamentarca Demokratske fronte. Profesor Đonlagić, koji je tokom rata svoj raskošni, neukrotivi patriotizam ispoljavao i potvrđivao studirajući u Maleziji (za razliku od Bajrovića, koji se školovao u Turskoj i SAD-u) razgaljeno je zacvrkutao – tvitnuo: “Bosanci i Hercegovci, koji su i državljani SAD-a, će, izgleda, uvesti Joea Bidena u Bijelu kuću.”
Joe Biden je pobjednik američkih predsjedničkih izbora uprkos tome što nisu još prebrojani glasovi u Džordžiji, među kojma se nalazi i dvadesetak hiljada onih kojima su Bošnjaci planirali prekrenuti negativni trend koji je u jednom trenutku prijetio da okonča pobjedom Donalda Trumpa. Mi znamo, a poznato je to i butum dunjaluku, da Bošnjaci nikada ne griješe na izborima, nisu oni Kubanci, čija dijaspora glasa za Trumpa dok su njihove familije na Kubi furiozno proslavljale trijumf Bidena. Bošnjaci u inozemstvu, kao i u ” tuzemstvu”, nikada nisu niti će glasati za bahate nacionaliste, autoritarne praznoglavce, bogate samoživce, njihov istančani nacionalni ukus uvijek je preferirao demokrate, uljudnu, prosvijećenu i posvećenu čeljad. Zato im i jeste tako kako im je.
“Presudili su Bosanci i Poljaci”, tim je riječima ishod američkih predsjedničkih izbora objasnio Elvir Klempić, Bosanac koji je u štabu budućeg američkog predsjednika bio zadužen za kampanju među etničkim gupacijama. Poljaka u Americi, kaže on, živi 11,5 miliona? A Bošnjaka? Ne zna se pouzdano, ali je jedno sigurno: nas i Poljaka ima, brat-bratu, više od 11,5 miliona!
OD BISERE GRANA
Trijumf Joea Bidena se unutar bošnjačke političke klase i gravitirajućih joj neovisnih analitičara ne doživlja samo kao uspjeh “jednog od naših” nego kao pobjeda u koju smo i mi ugradili svoje glasačke, intelektualne, diplomatske, a naročito emocionalne resurse. I ne samo to, izbor novog šefa Bijele kuće se ovdje kod nas prigrabio kao trijumf vlastite vizije, pameti i izvrsnosti pa se korisiti kao džoker “zovi prijatelja” u aktuelnom lokalnom predizbornom nadmetanju. O tome svjedoči i neukusno, jednostrano familijariziranje s novim američkim predsjednikom koje pršti iz obraćanja Bisere Turković, ministrice vanjskih poslova: “Dragi Joe, zadržali smo vjeru, sada je pred nama novo svanuće.” Da nije uz ovu Twitter čestitku udjenula svoju fotografiju s Bidenom, moglo bi se pomisliti kako se ministrica Turković, zapravo, obraća svom vjerskom guruu Jusufu El-Kardawiju, lideru Muslimanskog bratstva, od kojeg se ne odvaja tokom svojih boravaka u Kataru, a te su posjete česte i sadržajne.
Ministrica Turković nije propustila primijetiti da je “prema izlaznim anketama u SAD-u za gospodina Bidena glasalo 69 posto američkih muslimana, što govori o povjerenju koje američki muslimani imaju prema njemu“. Da, istina je, predsjednika SAD-a su u ogromnom broju podržali muslimani, ali su to učinili i Hispanoamerikanci (67 procenata) i Amerikanci iz Azije (64 procenta), što bi za ministricu vanjskih posla jedne multietničke i sekularne države, također, trebalo biti relevantno. Svoj glas Bidenu dalo je i skoro 60 posto žena i skoro isti broj mlađih od 26 godina. (Među poltikolozima se odavno ozbiljno šali s idejom da, budući da se na američkim izborima praktično bira “predsjednik svijeta”, treba omogućiti da za američkog predsjednika glasa planetarni elektorat, 5-6 milijardi duša!)
Konačno, da kažemo i to, za Bidena je glasalo 69 posto muslimana, a za Biseru Turković, koja skoro trideset godina ordinira, vedri i oblači u diplomaciji i državnoj vlasti kao kadar “iz reda Muslimana-Bošnjaka”, nikada nije glasao niko, “ni Vlah, ni Turčin”, osim što je s koljena na koljeno, iz generacije u generaciju, od funkcije do funkcije prenosi familija Izetbegović.
Kada se već njihova kućna-priručna gospođa ministarka Turković tako plaho familijarizirala, bezmalo intimizirala s izabranim američkim predsjednikom, ne bi valjalo da Joe Biden i Kamala Harris ostanu bez javne podrške i čestitke njene poslodavke i ratne drugarice Sebije Izetbegović. U danu u kojem je na njenoj (javno-privatnoj) klinici devet pacijenata podleglo od korone, direktorica širi oduševljenje i poručuje: “Sretna što sam navijala za prave.” Nije ona sretna zbog izbornih pobjednika nego je sretna zbog svog navijanja, ponosna je na svoju sreću i na to što je u toj mjeri pametna, promućurna i predestinirana da uvijek “navija za prave”. I nije se tu zaustavila direktorica Izetbegović nego je, da joj ne bi zahatarila potpredsjednica SAD-a Kamala Harris, digla na noge stranački AFeŽe, na čelu s Biserom Turković, da džematile čestitaju i njoj izbor i ispolje čvrsto uvjerenje da “ujedno će osvariti najbolje moguće rezultate radeći zajedno sa predsjednikom Bidenom, čovjekom s jedinstvenim osjećajem za pravdu”. U sretnim, zrelim, demokratskim držvama i normalnim društvenim zajednicama odnose podjednako i ravnopravno reguliraju zakoni, kao i osjećaj građana za stid. U Bosni i Hercegovini zakoni se izigravaju, prilagođavaju jačima i bogatijima, bestidnost je postala manir i norma društvenog ponašanja i mrjestilište uspjeha i karijere. Stid je protjeran iz javnog i privatnog diskursa, a kada se to desi (odsustvo stida), to je, prema Izetbegovićkinom kolegi, ljekaru S. Freudu, “prvi znak da je glupost pobijedila”.
DO APRILSKOG PAKETA I NAZAD – RAVNO DO DNA
Haris Silajdžić, koji je svojevremeno blisko surađivao s novoizabranim američkim predsjednikom, veli da je Joe Biden najbolji mogući izbor i za SAD, ali i za Bosnu i Hercegovinu. Očekuje da će pod njegovim rukovođenjem Amerika vratiti interes za našu zemlju i pogotovo da će “pomoći ulasku Bosne i Hercegovine u NATO savez”. Ako se složimo sa Silajdžićem da je interes SAD-a za sudbinu BiH splasnuo, a diplomatski angažman na nekoj vrsti “hladnog pogona”, hajde da vidimo zašto je to tako i od kada je taj zbrinjavajući trend počeo. Zahlađenje na relaciji Washington – Sarajevo započelo je ,i ne prestaje, onog kobnog, dalekosežno fatalnog aprila 2006. godine, kada je u Parlamentu Bosne i Hercegovine srušen paket strateških, sudbonosnih zakona, kapitalnih za političku i ustavnu rekonstrukciju države. Aprilski paket je projekt kojeg je autorizirala tadašnja (republikanska) državna tajnica Condoleezza Rice, na izravan poticaj Richarda Holbrookea. Za promociju i pregovore, usuglašavanje svima prihvatljivog, kompromisnog rješenja s lokalnim političarima, odabran je Donald Hays, dobar Holbrookeov prijatelj i dugogodišnju suradnik , izvrstan poznavatelj ovdašnje političke faune. Za slom Aprilskog paketa direktni, najveći krivac je Haris Silajdžić sa svojim “100 posto” podkapacitiranim i lobotomizirnim zastupnicima, kojima su se pridružili slični patrioti okupljeni oko Bože Ljubića i HDZ-a 1990. Te je godine Haris Silajdžić na valu ispraznog patriotskog suverenizma izabran za člana Predsjedništva BiH, što je bila nagrada za likvidaciju Aprilskog paketa. A kazna je bila ta što za četiri godine mandata nije bio primljen ni na jednoj ozbiljnijoj adresi u Americi. No, to je bila jedna od manje štetnih manifestacija razočarenja i ogorčenja američke administracije u političke lunatike i neodgovorne avanturiste koji vode BiH.
Bakir Izetbegović, koji je naslijedio Silajdžića u Predsjedništvu BiH, za osam godina mandata samo je jednom boravio u Sjedinjenim Američkim Državama, i to na sjednici Generalne skupštine Ujedinjenih naroda. Na prijem kod bilo kog relevantnog američkog dilpomate, Obaminog demokrate ili Trumpovog republikanca, nije se usuđivao ni pomišljati. On se, tobože, zalaže za NATO integracije, a ambasadorku (opet nezaobilaznu Biseru Turković, onu ista koja ovih dana poput Jimyja Hendrixa klikće “Hay, Joe!”) koja iz vrlo delikatnih razloga nije dobila agreman od sjedišta NATO-a u Bruxellesu, unapređuje u ministricu vanjskih poslova. Pozivanje na oca Aliju kao “bliskog suradnika” čelnih ljudi nekadašnje američke administracije, pa i Bidena, vrlo je problematično. Bivši predsjednik Predsjedništva BiH svoj kredit kod Amerikanaca potrošio je onog februarskog dana 1996. godine kada je, ne trepnuvši, pred desetinama svjedoka u zgradi Predsjedništva BiH, slagao Warrena Cristopfera, tadašnjeg američkog državnog sekretara, da su raspušteni svi teroristički kampovi pod kontrolom “Vladinih snaga”. Nekoliko sati kasnije, desantom na iranski kamp za proizvodnju mladih, perspektivnih terorista na Pogorelici, demantovali su ga američki marinci.
Mit koji se gradi o Aliji Izetbegoviću (od široke klijentelističke mreže, od članova familije i SDA, opozicije, do snagatora Denisa Stojnića), kao državniku kojeg je priznavao i cijenio cijeli svijet, jedini ozbiljan test je imao na njegovoj dženazi: nijedan strani državnik, osim predsjednika Turske i nekoliko lidera Muslimanske braće, nije tog dana bio u Sarajevu. Četvrt stoljeća ranije, Joe Biden je 25 godina ranije, kao mladi, perspektivni diplomata, prisustvovao je sahrani i Edvarda Kardelja, najbližeg suradnika “diktatora Broza”.
ČOVIĆEV I HRVATSKI PRIJATELJ BIDEN
Pobjedi Joea Bidena se veoma obradovao i Dragan Čović, lider Hrvatske demokratske zajednice. I on je na Twitteru objavio zajedničku fotografiju s novoizabranim američkim predsjednikom uz neizbježnu konstataciju da je riječ o “velikom prijatelju hrvatskog naroda”, što je na neki način podsjetilo na reakcije koje su iz Mostara stizale uči posjeta Pape Sarajevu: “Papa dolazi nama“, pisalo je na masovno tiskanim i lijepljenim plakatima u organizaciji HDZ-a. Joe Biden je, kako ovih dana potvrđuje i Mate Granić, doajen hrvatske diplomacije, dugogodišnji ministar vanjskih poslova i savjetnik hrvatskih predsjednika, bio jedan od arhitekata Washingtonskog sporazuma kojima je stvorena Federacija BiH i okončan rat HVO-a i Armije RBiH. Washingtonskim sporazumom je za sva vremena upokojena “Herceg-Bosna”, kao i slični paradržavni supstituti, treći entiteti koje Čović i HDZ decenijama prizivaju i reinkarniraju. Lider HDZ-a se u tekstu čestitke “prijatelju Hrvata” “nada daljnjem jačanju naših odnosa i zajedničkoj izgradnji snažne demokratske europske BiH”. Previđa, odnosno ne želi uvažiti, Čović da nema jačanja dobrih odnosa s bilo kojim američkim dužnosnikom, kao što nema ni snažne i demokratske BiH opstruiranjem institucija vlasti, najavama bojkota izbora, držanjem merdevina Dodiku za njegov bijeg iz BiH, niti vaninstitucionalnim političkim, ekonomskim, energetskim integriranjem u ruske ambicije u BiH i regiji.
Ono što je zajedničko svim pobrojanima, kao i onima koje smo zaobišli, izljevima oduševljenja, zadovoljstva, intimiziranja i familijariziranja u čestitkama izabranom predsjedniku Amerike od strane ovdašnje aktuelne, bivše ili buduće poltičke elite, jeste njihovo uvjerenje da će ih novi američki predsjednik i njegova buduća administracija “bolje razumjeti”, “imati više razumijevanja”, solidarnosti i empatije za njih, njihovu politiku nego što su to činili Bidenovi prethodnici. Ponašaju se skoro istovjetno kao Milorad Dodik kada je prije četiri godine, nakon dolaska Donalda Trumpa na čelo SAD-a, iskreno vjerovao i poručivao da su svi njegovi problemi k’o rukom odneseni, da će koliko sutra biti uklonjen s američke crne liste, na koju je dospio zavjerom “političkog Sarajeva” i okrutne američke ambasadorice u BiH Maureen Cormack. Nema Cormackove godinama u BiH, uskoro neće biti ni Trumpa u Bijeloj kući, a ime Milorada Dodika stoji kako stoji među bjelosvjetskim zlikovcima, narkodilerima, Keljmendijima, Čengićima, Špirićima, Alispahićima, Rojsovima i Šahinpašićima. Bosna i Hercegovina proteklih godina, zapravo, uopće nije bila u nemilosti, na margini američkog interesiranja, koliko su to ljudi koji je vode zasluživali svojom tvrdoglavom i istrajnom koruptivnom, nacionalističkom, anticivilizacijskom politikom, bagatelisanjem zakona i institucija, potiranjem elementarnih ljudskih prava, oslanjanjem na autoritarne lidere iz inozemstva, dakle cijelom spektru vrijednosti i standarda na kojima je Joe Biden dobio podršku stotinu miliona birača. Ukoliko se buduća američka administracija uopće bude ozbiljnije fokusirala na ovaj i Bosnu i Hercegovinu unutar njega, onda će to činiti isključivo na platformi koja će podrazumijevati ubrzani silazak s vlasti onih koji ovih dana neumjereno, neukusno, iz razloga vlastite konjukture i opstanka na vlasti, slave i i klikću pobjedi “svog” favorita na američkim izborima.
