Piše: Mustafa Cerić
Prvo, ko su to “oni”, a ko smo to “mi”.
Oni su Anti-Bosna, a mi smo Pro-Bosna.
Nije urađena precizna statistika o tome kojih ima više – “njih” ili “nas”. Tahmina, “nas” je više unutar Bosne, a “njih” je više izvan Bosne.
Antibosanska većina izvan Bosne podržava i održava antibosansku manjinu unutar Bosne, s kojom se mi, kao probosanska većina u zadnje vrijeme, teško nosimo. Nešto zbog njihove agresivnosti, a mnogo više zbog naše pasivnosti.
Oni imaju antibosanski plan, a mi nismo sigurni da li imamo ili nemamo probosanski plan. Možda ga imamo, ali ga svi ne pamtimo, a možda ga i nemamo pa ga zato i ne čitamo.
To stanje duha i intelekta probosanskh snaga je stanje “bi nefsihi” – “sve će biti samo po sebe ili samo od sebe”. Ne treba se previše sekirati, već treba strpljivo čekati. Sve će doći na svoje mjesto. A ako i ne dođe, nikom ništa. Niko nije kriv jer niko ništa nije ni poduzimao da bi ga se moglo okriviti. Nema kazne za nečinjene.
Šta je njihov plan da nam ukradu državu?
To je ono što plan uvijek jest – u makro viziji, mikro vizija.
Oni to ovako rade: jednu po jednu bosansko-državnu instituciju čine nedjelotvornom, ništavnom, izopačenom, korupiranom…
Demokracija ili vladavina prava prestaje kad joj se jedan državni organ ili sistem u jednom trenutku otkine tako da joj se mogu slomiti leđa i uništiti državotvorni duh. Njihov plan je ovladati trima ključnim bosansko-državnim institucijama, koje još uvjek manje više funkcioniraju: sudsko i tužilačko vijeće, unutarnje snage sigurnosti i unutar probosanske komunikacije (oni rade na ubijanju povjerenja među probosanskim snagama, koje im svojim nneodgovornim ponašanjem u tome na izvjestna načim pomažu).
Ovaj treći plan – ubijanje povjerenja među probosanskim snagama – je ključni jer realizacijom ovoga plana lahko se realiziraju druga dva. Među takozvanim probosanskim snagama je tolika sujeta, slavoljublje, sebičnost, politička kratkovidnost i moralna neodgovornost da nema te sile koja ih može postrojiti u liniju za jedan djelotvoran probosanski državni plan, koji bi bio katanac na vratima za sve kradljivce bosansko-državnih institucija.
Poput državnih institucija, antibosanske snage kradu ili kupuju jednog po jednog probosanskog čimbenika tako što im ubijaju bosansku volju i ogađuju im bosanku patriotsku slogu, govoreći im da je to „zadnje utočište hulja“.
Samo bosanski individualac, kojem su ogadili da bude u “bosanskom toru”, već treba da bude nazočan na “tuđemu zboru”, je pravi europski intelektualac, koji zna da šuti kad treba da govori u odbranu svoje nacije i države, ali i koji zna da govori kad treba da šuti kad se od njega traži da se samoblati i samoubija, da demonstrira svoju ajkofobiju – strah od svog vlastitog bosanskog bića.
Nažalost, nema te pameti, koja može urazumiti probosanske snage u Bosni da je njihov jedinstven glas i jednociljni plan jedini spas za bosansku državu od antibosanske krađe.
I nema tog intelekta koji može razbuditi uspavanu bosansku inteligenciju, koja je nijema, gluha i ćorava da vidi da je cijela igra oko bosanskog državnog jorgana.
Da, ovako oni to rade dok lijena bosanska pamet šuti: udar šoka i pobjeda kojeg donosi blitzkrieg. Danas napadaju jednu probosansku državnu instituciju (parlament, tužilaštvo, sudstvo, sigurnost, vanjske poslove…), a sutra drugu. Tako redom svaki dan. Oni šire strah.
Učtivi i miroljubivi intelektualci u Bošnjaka/Bosanaca ne žele da se s njima svađaju zato što nemaju vremena ni da predahnu od njihovih napada. A oni idu dalje, koristeći državnu instituciju, kojom su ovladali da bi je zloupotrijebili za svoju ličnu ili za svoju kolektivno-etničku stvar. Kao u čudu, probosanski elementi ne shvataju šta ih snađe. Obuzima ih strah jer im se čini kao da je sve naopako, kao da se sve raspada, kao da njihova borba nema smisla. To je ono što oni žele da kod probosanskih snaga postignu – besmisao i beznađe. Jer u tome je zamka da nas obeshrabre, da nas svaki dan guše svojim antibosanskim idejama tako da ono što nas danas pogađa čini nas da zaboravimo ono što su nam jučer učinili. Oni nas tako fokusraju na svakodnevni bijes da bismo izgubili iz vida njihov “grand plan”.
To je kao kad lopov viče: – Držite lopova!
Tako rade najveći prevaranti. Oni kroz stalne javne prestupe, kroz neprekidne provokacije, kroz stalnu zloupotrebu moći koja se nikada ne stišava nameću svoju volju tako da vam se njihova jučerašnja bedastoća čini normalnom.
Na taj način, niko više ne primjećuje plan – ili još gore, svi znamo da postoji plan, ali utješno sebi govorimo: – To nije moguće, to nikad neće uspjeti! Ali, da li je to baš tako? Ako nas nije zahvatila totalna amnezija, onda bi morali znati da je sve moguće. Zato ne smijemo biti naivni!
Moramo znati da kradljivci bosanske države imaju plan. Nije taj plan zavjere kao u filmovima, gdje je zavjera velika misterija, koja se postupno otkriva. Ovdje je sve otvoreno. Sve se može vidjeti i čuti. To je zato da bi se probosanske snage uplašile, demoralizirale, razbile i obesmislile. Oni nas svaki dan podsjećaju na našu nemoć i na njihovu nekažnjivost za to što čine – kradu bosansku državu. To se tako događa u našem stvarnom bosanskom životu, a ne u filmu. Oni nas na taj način navikavaju da prihvatimo našu državotvornu nemoć a njihovu državnu nadmoć. Do nas je, a ne do njih hoćemo li na to pristati. Oni nam mogu ukrasti državu ako nastavimo vikati: – To nije moguće! Ali, ništa ne poduzimati da do toga ne dođe, već čekati da nas neka misteriozna sila spasi.
Sjetite se da su govorili “Nikad više” (“Never Again”) genocida u Europi. Pa, ipak genocid se nama dogodio. Valjda nam je danas jasno da nas je logika : – Neće nas niko dirati jer mi nikoga ne diramo – koštala genocida.
To nam se ne bi smjelo nikad više ponoviti.
Zato se probudite i ujedinite probosanske snage dok nije kasno. Oni nam kradu bosansku državu na naše vlastite oči. Ne možete reći da niste znali. I ne možemo reći da nismo odgovorni ako nam ukradu državu.
