Piše: Mustafa Cerić
Nije trebalo dugo čekati nakon objavljivanja prvog broja jedinstvenog dvojezičnog magazina u Bošnjaka/Bosanaca: /“Illuminatio“/“Svjetionik“/“Almanar“/.
Prvi je zakukurijekao izvjesni Amer Sulejmanagić (www.nomad.ba). O ljigavcima i puzavcima u Bošnjaka ne vrijedi trošiti riječi. S onim, koji ne razumije šta znači likovna rekonstrukcija nema se šta pričati. Njih se može samo sažalijevati. Jazuk! Jazuk! Jazuk!
Vrijedi, međutim, obratiti pažnju na onoga kojeg je ovaj potpalio da nam održi lekciju, ni manje ni više, već da nam kaže „(t)ko smo i što smo bili prije nego što (ni)smo bili u Bosni“, kao i to „šta Bosna i bosanska država nema ili ne može da ima od noga što je jednom imala“ te da nas upozori o “čemu mi ne smijemo ni misliti, ni govoriti, ni pisati a kamoli to svojim simbolima držati kao što su to bosansko-državni ljiljani“.
Jer Bošnjaci/Bosanci su sve osim ono što oni sami misle da su bili, da jesu ili da nisu bili. Čudi se on kako to mi nismo već jednom shvatili, a morali smo, jer su oni (srpska i hrvatska historiografija i heraldika) potrošili toliko energije da nas „ubjede“, baš tako da nas ubiju u pojam, svojom pričom o bosanskoj povijesti i heraldici, koja nije ni naša ni bosanska već njihova i srpska i hrvatska (europska) – ali eto uzalud im je sve to bilo. Čak su bili dresirali i svog „uglednog znanstvenika, stručnjaka za heraldiku i ikonografiju srednjega vijeka, Amera Sulejmanagića“. Heraldika mu je samo hobi, a profesija mu je arhitektura. Međutim, nije mi poznato da li je projektirao ijednu zgradu u Sarajevu. Amer je tu stručnjak za heraldiku kao crvena krpa, koja treba da plaši nas od dodira bilo čega bosanskog što je u našoj krvi, što nas čini dičnim i ponosnim bosanskim patriotima.
Znam, za Ivankovića hrvatski je patriotizam časno hrvatsko domoljublje, dok je bosanski patriotizam za njega „zadnje utočište hulja“. Hvala Ivankoviću na ovoj iskrenosti. Ovo nije latinska. Ovo je prosta ćirilična drskost.
I hvala Ivankoviću što nas je prozvao kradljivcima. Da, upravo tako, mi krademo od vas ono što ste vi (Hrvati i Srbi) krali od nas iz Bosne decenijama i stoljećima jer „krađa“ onoga što je ukradeno od nas nije haram. To je halal po našem bosanskom zakonu od bosanskog Dida do osvajača Mehmeda Fatiha, koji je Bosnu osvijetlio islamom, koji je Bosnu oslobodio od prokletstva za patarensku herezu, koji je Bosnu uveo u svjetsku povijest.
Današnji svjetski moćnici, poput nekadašnjeg Mehmeda Fatiha, Bosnu osvjetljavaju demokracijom i ljudskim pravima – nakon genocida. Ima li razlike? Nema razlike ni oko nekadašnje „devširme“ za vrijeme vladavine Mehmeda Fatiha i sadašnje „devširme“ za vrijeme vladavine Brisala, gdje stotine mladića i djevojaka „kao danak u krvi“ Europa odvodi ili oni sami bježe iz Bosne, Hrvatske, Srbije… tamo negdje u svijet da potraže spas za sebe i svoju obitelj, da pošteno rade i zarađuju za svoj bolji život.
Zar ikome danas treba objašnjavati da je u šesnaestom stoljeću bilo bolje biti vezir u Istanbulu nego čoban na Balkanu, kao što je danas svakome jasno da je bolje biti u Beču ugledni poslodavac, nego u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji mizerni poslomoljac. Ali, ”nema tog argumenta koji može razuvjeriti Ivankovića u ono u što on s urođenom predrasudom vjeruje” (moja parafraza od Nietzschea).
Ali, pitam Ivankovića, kakve vezi ima broj skokova sa Starog mosta u Mostaru (454) sa magazinom “Svjetionik“? Očito da ima kad se nema drugih argumenta osim mržnje i pakosti. Ali, i to je nešto (mržnja i pakost) da se pamti i da se zabilježi da Ivankovića ima svagdje i gdje treba i gdje ne treba. A što se tiče mene, Ivanković je u pravo, „teško podnosim da me negdje nije“, gdje treba da me jest-ima unatoč Ivankoviću i njemu sličnim koji bi voljeli da me nema tamo gdje treba da me ima, a to je u mojoj Bosni sa mojim bosanskim simbolima od ljiljana do grba i sa mojim bosanskim alegorijama i parabolama od bosanske ljubavi (sevdaha) do bosanskog patriotizma (domoljublja).
Kao književnik, Ivanković bi trebao znati, da simboli nisu laž, niti su alegorije i parabole obmana. Simboli, alegorije i parabole prenose informaciju, koju razumiju oni koji još nisu spremni da prime čistu ili golu istinu.
Zar Ivanković ne zna ili se pravi da ne zna da religijski simboli, analogije i parabole imaju upravu tu funkciju da prenesu istinu i spase religiju od mitologije. Tu isto funkciju imaju i bosanski simboli, analogije i parabole da Bošnjacima/Bosancima ponude informaciju kako bi shvatili čistu istinu o svojoj bosanskoj zemlji i državi, informaciju koja im je dosada bila nedostupna zato što su tu informaciju hrvatska i srpska historiografija skrivale, krale i sebi ih prisvajale.
Sasvim je razumljiv šok kod Ivankovića jer nije navikao da ima neko u Bošnjaka/Bosanaca, poput svjetski i europski priznatog likovnog umjetnika, redovnog člana Evropske akademije znanosti i umjetnosti (EASA – Academia Scientiarium et Artium Europaea/European Academy of Sciences and Arts), akademika Mehmeda Akšamija, koji svojim jedinstvenim likovnim i grafičkim rekonstrukcijama približava bosanski duh i lik ne samo Bošnjacima/Bosancima u Bosni, već cijelom svijetu kao nikad i ni(t)ko dosada.
Uostalom, nisu Bošnjaci/Bosanci samo muslimani, već u Bošnjaka/Bosanaca ima i kršćana (katolika) i hrišćana (pravoslavaca). Poznato je da u Mađarskoj postoji zajednica Bošnjaka-katolika, koji se ponose na svoje bošnjaštvo. Pitanje abjuracije bosanskih katolika i pravoslavca od bošnjaštva u korist hrvatstva i srpstva ostavljam njihovoj savjesti, ali im ne dopuštam da nas ograničavaju na bilo koji način da se ponosimo kako na naše etničko porijeklo bošnjaštva tako i na naše nacional-državno pravo bosanstva.
Svako je slobodan da bira kome i gdje pripada. Mi Bošnjaci/Bosanci, različitih vjera, nemamo dva srca, kao što to imaju neki Hrvati – jedno za Hrvatsko a drugo za Bosnu, i kao što to imaju neki Srbi – jedno za Srbiju a drugo za Bosnu. Nemamo mi ni dva jezika, već samo jedan jezik – bosanski; nemamo ni dva čula mirisa, već smo jedno, koje miriše bosansku džulberšećer ružu; niti možemo ikad više biti ičije cvijeće, već samo svoj bosanski mirisavi cvijet.
Ali, mi Bošnjaci/Bosanci imamo dvije noge zato da se raskoračimo od Une do Drine i od Save do Neretve. I imamo dvije ruke tako da u desnoj nosimo bosanske ljiljane a u lijevoj da nosimo bosanski grb. Možda Ivankoviću ovo ne razumije, ali zašto bi razumio ako se on doživljava prvo kao hrvatski pa onda, ako šta ostane od toga, bosanskohercegovački književnik. Sretno mu bilo, ali i meni neka je sretno što se ni njemu ni ikome drugom ne moram više ispovjediti (t)ko sam, odakle sam i što sam jer je dovoljno da je to jasno samome meni.
A sve dok je meni jasno, nije važno šta o meni drugi misle. Bio sam se ponadao da će Ivanković razotkriti moj identitet kao „bivšem reisu prije nego što sam postao vjerski, politički i financijski moćnik u Bošnjaka…“ Pogledaj link ovdje:
Nažalost, razočaran sam jer Ivanković zna samo da sam bio u Zagrebu. No, od koga je, dosta je i to. Pa ipak ću ga podsjetiti da smo zemljaci po dva osnova. Po tome što su Visoko, Breza i Vareš, gdje se Ivanković rodio, po mentalitetu jedna prepoznatljiva regija u srednjoj Bosni, a Franjevačka gimnazija, gdje se Ivanković obrazovao i odgojio, je od 1882. god. visočko čedo, nedaleko od Mila, gdje je krunisan prvi bosanski kralj Stjepan Tvrtko I Kotromanjić 26. oktobra, 1377. god. Možda u tome Ivanković prepozna u meni nešto od kraljevske krvi pa da mu bude jasno zašto mi je bosanska heraldika važna i kao simbol, i kao metafora, i kao parabola i kao likovna rekonstrukcija svega što podsjeća na bosanske i kraljevske ljiljane i stećke ne samo u Bosni, već u cijeloj Europi. Osmanlije su iz Bosne uzeli simbol polumjeseca za svoju carevinu, a državotvorni Bošnjaci/Bosanci su uzeli „ljiljan“ za svoj simbol bosanske državnosti. To što se bosanski Hrvati i bosanski Srbi odriču tog simbola ne umanjuje našu želju i naše pravo da se s tim državnim simbolom još više identificiramo, čekajući da i kod njih proradi svijest i savjest o našoj zajedničkoj pripadnosti bosanskoj zemlji, državi i kulturi. Mi se razilazimo oko doživljaja vladara, koji su osvajali Bosnu. Meni je blizak sultan Mehmed Fatih, a Ivankoviću je blizak car Franjo Josip I. Meni je Turska majka, a Ivankoviću je Hrvatska strina. Priznajmo, nijedan od nas nije u pravu kad veliča osvajača vlastite zemlje i kad bježi pod skute zamišljene majke i imaginarne strine. Pa šta je onda rješenje? Rješenje je da budemo sami sebi i domaćini, i gospodari i vladari, a Bosna da nam svima bude i otac i majka.
Ali, kakve veze ima ova priča s magazinom „Svjetionik“, kojeg je Ivanković po nagovoru sarajevskog mahalsko-čaršijskog „akademskog“ šibicara Amera Sulejmanagić popljuvao zato što ga nije ni pročitao, već je dopustio da ga šibicarsko-čaršijsko ”plagiranje, montiranje, prepravljanje i falsificiranje“ okrene krivim putem u ćorsokak. Nema nikakve vezi osim što je to povod za Ivankovića da otvori pitanja koja su mu na srcu. Pa sve i kad bismo imali namjeru da „konstruiramo novi nacionalni mit“, na to bi imali pravo bez ičije dozvole. Ali, mi nemamo potrebu da pravimo nikakav novi nacionalni mit o Bosni, o bošnjaštvu, o bosanstvu, o bosanskim ljiljanima i o bosanskoj heraldici zato što je to sve toliko jasno, činjenično i konkretno da nema potrebe ništa izmišljati, falsificirati i plagirati, kao što tu potrebu imaju naši susjedi – hrvatski i srpski – da bi dokazali da imaju pravo dijeliti Bosnu. Vjerojatno, imajući te plagijate i falsifikate u hrvatskoj i srpskoj historiografiji, Ivanković pretpostavlja da se ta metoda mora primijeniti i kod priče o bosanskoj državnosti i kulturi. Ne mora i neće.
Meni je razumljivo što Ivanković panično uzvikuje da je „struka već odavno rekla svoje o bogumilima, stećcima, ahdnami, skokovima, bosanskim ljiljanima i ostalome“ jer je ta takozvana struka – hrvatska i srpska – stavila svoj pečat zabrane na sve što bi kod Bošnjaka/Bosanaca moglo probuditi bosanski patriotski/domoljubni osjećaj, koji je vjekovima ubijan hrvatskim i srpskim antibosanskim nacionalizmom, udarajući to svojim „naučnim“ čekićem. Sada kad se pojavio magazin „Svjetionik“ i akademik Akšamija sa ključem, koji otvara zaključani pečat za nova istraživanja i otkrića o bosanskim državnim i kulturnim simbolima, metaforama i parabolama, antibosanski duh se uznemirio i zabrinuo zato što se tragovi njegove laži otkrivaju.
Ali, nije samo to, Ivanković je zabrinut i za sudbinu “Grafotiska” iz Gruda, kojemu se zbog štampanja/tiskanja „Svjetionika“ „može oduzeti jedan unosan posao“. Neka Ivanković ništa ne brine, već neka za sljedeći broj magazina „Svjetionik“ napiše svoj naučni rad, u kojem će objasniti svoj stav o Bosni, Bošnjacima/Bosancima i drugim temama, kojima se magazin bavi: vjera, moral, nacija, kultura, umjetnost, društvo i država.
Do tada lijepi pozdrav mom zemljaku Ivankoviću, hrvatskom i bosanskohercegovačkom intelektualcu i književniku, koji će, nadam se pročitati, od početka do kraja, magazin „Svjetionik“ kao izraz i odraz lijepe hrvatske kulture, koja se po mnogo ćemu može ravnati sa lijepom bosanskom kulturom.
