Piše: Danijal Hadžović
HDZ i Andrej Plenković nadmoćni su pobjednik izbora u Hrvatskoj. Njihovih 66 mandata u Saboru jedan je od najboljih rezultata ove stranke još od odlaska Franje Tuđmana s ovog svijeta. To znači da će, uz glasove nacionalnih manjina, HDZ moći samostalno vladati Hrvatskom, što odavno već nije bio slučaj.
Nekoliko je razloga za ovako uvjerljiv trijumf HDZ-a.
Prvi je svakako niska izlaznost koja je iznosila svega 47%, što tradicionalno odgovara vladajućim strankama. Stranke koje poput HDZ-a dugo godina obnašaju vlast iza sebe imaju snažnu infrastrukturu, čvrstu klijentalističku mrežu i disciplinovano glasačko tijelo. Bez masovnijeg izlaska građana na izbore i bunta stanovništva protiv vlasti, to glasačko tijelo uglavnom je dostatno da se zadrži primat na političkoj sceni.
Drugi razlog treba tražiti u samom liderstvu Andreja Plenkovića. Iako je i HDZ svakako sklon različitim oblicima izleta u desni radikalizam, moderna historija pokazuje zapravo da HDZ, kao i nekoć sa Sanaderom, daleko bolje prolazi s umjerenim predsjednicima nego s onim nešto desnijih stavova, kao što je svojevremeno bio slučaj s Karamarkom. Plenković, moderni evropski političar tehnokratskog tipa, u prethodnom periodu uspio se nametnuti kao pouzdan i sposoban lider, koji se više bavi konkrentnim poslom, a manje ideologijom, ali prije svega drži stvari pod kontrolom – on je smjenjivao ministre umiješane u korupcije skandale, obračunao se s tvrdolijaškom linijom unutar vlastite stranke, on je u konačnici i sastavio liste HDZ-a te potpuno dominirao kampanjom. Ovaj dobro odrađeni menadžerski posao i pozitivan imidž u konačnici je nagrađen od glasača.
Bernardić kao Nikšić
Treći razlog leži u direktnom HDZ-ovom konkurentu, odnosno SDP-ovoj koaliciji Restart predvođenom Davorom Bernardićem. Već i u tv debatama se moglo jasno vidjeti koliko je Plenković u svakom pogledu iskusniji, potkovaniji i ozbiljniji političar od Bernardića. Jasno je to bilo i glasačima, pa stoga ne treba pretjerano da čudi što je Restart doživio krah na izborima osvojivši 43 mandata. Upadljiva je sličnost između sudbina bosanskohercegovačkog i hrvatskog SDP-a. Nakon ere Durakovića i Lagumdžije u bh., odnosno Račana i Milanovića u hrvatskom SDP-u, on što su doživjele ove stranke ukratko je bankrot liderstva. Bernardić, za razliku od svojih prethodnika (slično kao i Nikšić u SDP-u), osoba je dubinski lišena karizme. Djeluje smušeno, politički neuko, njegove nastupe redovno prate gafovi, zbog čega je češće tema satiričnih stranica nego ozbiljnih političkih analiza. Kada se tome doda i nedostatak bilo kakve smislene političke vizije i plana (pa tako, poput najostrašćenijih desničara, u predizbornom duelu lupa kako on zagovara BiH tri entiteta), jasno je da i ovaj ovakav loš izborni rezultat SDP duguje prvenstveno naslijeđu nekoć velike i stožerne stranke ljevice.
Stoga, ne treba pretjerano da iznenadi da su mnogi glasači lijeve orijentacije sebi odlučili pronaći alternativu, pa će zeleno-crvena koalicija sastavljena od Možemo!, Nove ljevice, Radničke fronte, Oraha, Zagreb je naš! i Za grad, imati sedam mandata u budućem sazivu Sabora. Njihov rezultat utoliko je veći što se do jučer radilo o marginalnim strankama koje su doslovno krenule od nule, a koje su, za razliku od SDP-a, ponudile mnogo principijelniju lijevu viziju Hrvatske i unijeli novu energiju na scenu.
Škoro gori od očekivanog
Domovinski pokret Miroslava Škore koji je okupio ono najdesnije što je bilo relevantno na sceni, od Ruže Tomašić do Zlatka Hasanbegović, očekivano je treća opcija po snazi nakon izbora sa 16 mandata. No to je ipak daleko ispod očekivanog s obzirom da su isticali da očekuju i do 30 mandata. Sada bi se moglo ispostaviti da su presamouvjereno krenuli u izbore i sebi dobrano zagorčali život odlukom da vode negativnu kampanju i na Plenkovića sve vrijeme sipaju teške optužbe za navodnu izdaju „domoljubnih principa“, uz naglašavanje da će čak i formiranje nove Vlade usloviti tim da Plenković ne bude premijer. Ovaj napad zdesna, međutim, nije se pretjerano negativno odrazio na Plenkovića koji je sada u poziciji da uz glasove predstavnika manjina i podršku neke manje stranke formira vlast potpuno ih zaobilazeći.
Most s druge strane nakon što je svojevremeno bio veliko iznenađenje na političkoj sceni, nastavlja s padom te je osvojio svega 7 mandata.
Solidna liberalna opcija
Sabor Hrvatske bit će bogatiji i za novu liberalnu opciju sastavljenu od koalicije Stranke s imenom i prezimenom, Pametno i Fokusa koji će u Saboru imati tri stolice. Ovaj rezultat bi bio još i bolji da ova koalicija nije stvorena na ho-ruk i da je imala više vremena da vodi kampanju. Pored njih, i starije liberalne stranke HNS i Čačićevi Reformisti imat će po jedan mandat u Saboru. Ono što je dobro za liberalnu opciju u Hrvatskoj je što imaju sve bolju društvenu infrastrukturu, glas liberalnih intelektualaca i ekonomista te prodor liberalnih ideja u javnost je sve snažniji, te uz adekvatnu stranačku organizaciju ta opcija svakako ima budućnost u Hrvatskoj.
Odnos prema BiH
I u konačnici pitanje koje se postavlja je kakav će biti odnos Plenkovića prema BiH? Najvjerovatnije isti kao i prethodnih godina. Ono čemu pod Plenkovićevom palicom vjerovatno nećemo svjedočiti jesu direktne nacionalističke provokacije i zapaljive izjave prema BiH i pitanju njenog uređenja, no ne treba ni sumnjati da će Plenkovićev HDZ, kao i dosad, nastaviti s „tihom diplomatijom“ lobiranja unutar Evropske unije za interese Dragana Čovića i vršiti pritisak da se podrži izborni zakon i druge reforme koje će biti po njegovoj mjeri.
Zadaća probosanskih snaga je da na takvo eventualno djelovanje Plenkovićevog HDZ-a imaju spreman odgovor i vlastiti diplomatski kapacitet.
Zaključak
I pored uvjerljive pobjede na izborima, najteži ispit za Plenkovića tek slijedi, a to je vođenje zemlje u teškim uslovima teških posljedica pandemija, koje će se na Hrvatsku kao zemlju velikim dijelom zavisnu od turizma, izvjesno je, posebno teško odraziti. Upravo će način rukovođenja ovom krizom pokazati koliko je Plenković uistinu dobar lider.