Piše: Senad Avdić / Slobodna Bosna
Odmah nakon što su mediji otkrili aferu sa nabavkom ukletih stotinu respiratora, skicirali njene poslovno-financijske konture, ukazali na glavne aktere, naručitelje, izvršitelje, što je sve skupa ukazivalo na krupan organizirani kriminal, ljudi od ozbiljnog posla, biznisa i sistema (da, ponegdje i biznis, a ne samo kriminal, ima sistemski i organiziran karakter), koje sam tih dana konsultirao i tražio mišljenje, sumnjičavo su vrtjeli glavom, oprezno izbjegavali dati svoj sud, ili sa puno zadrške odgovarali na pitanja. “Nemam dovoljno informacija, sve skupa izgleda toliko šlampavo smišljeno, diletantski izvedeno, da mi je teško povjerovati da postoji neko ko tako može amaterski poslovati. Mora da još nisu isplivale sve činjenice, jer iz ovih koje su poznate jasno je samo da se tako ne vode ozbiljni trgovački poslovi”, sažeo je svoje dojmove jedan ovdašnji stručnjak za uvozno-izvozničke operacije.
Jedna druga osoba iz poslovno-financijskog miljea, stavljajući također u prvi plan diletantizam, improvizaciju, neukost, prije eventualnog kriminala i netransparentnosti tokom kupovine respiratora, skrenula mi je pažnju na brljotinu kojoj samo neuki ili kriminalu skloni ne posvećuju pažnju.
“Normalan trgovac, poslovan čovjek, najprije otvori akreditiv u kojem je taksativno nabrojano šta sve isporučilac mora dostaviti banci da bi ona “pustila” novac. Kada sve bude isporučeno, nakon što bude upoređen kvalitet robe koja je naručena sa onom koja je stigla, tada se “pušta” plaćanje. Samo neznalica, ili luđak može platiti robu unaprijed, “na neviđeno”.
NAVRAT-NANOS I NA SVOJU RUKU
Ovo čak i ja, šalabajzer (i) u tim poslovima, mogu razumjeti: nedavno, kada mi je “vrisnuo” kućni “respirator” (aparat za kiseonik) naručeni rezervni dio sam platio tek kad mi je isporučen na kućni prag i kad sam se uvjerio da šljaka.
Dok se čita stenogram sa sjednice Vlade Federacije BiH (proširenoj i obogaćenoj kantonalnim premijerima i direktorima bolnica) na kojoj se odlučivalo o nabavci medicinske opreme, respiratora, testova, maski, rukavica i drugih džidža neophodnih za borbu protiv pandemije COVID-a 19, uprkos smrtnoj ozbiljnosti teme, najprije se uočava lepršavo zadovoljstvo i ganutljivo olakšanje većine diskutanata. Neskriveno iz diskusija isijava slatkasto oduševljenje što će se ti poslovi moći obavljati zakonskom prečicom, “po skraćenoj proceduri” predviđenoj za uvjete vanrednog stanja, ili stanja nesreće. “Brzo, odmah, sada, hitno”, klikću zainteresirani diskutanti i diskutantica. Nikad i nigdje ne dolazi do izražaja i ne cijene se više snalažljivost, dovitljivost, poslovna maštovitost, činovnička inovativnost, urođena spretnost našeg čove, kao u vremenima vanrednim, izvanrednim, ili još bolje ratnim, ili, ako ikako može, uvjetima neposredne ratne opasnosti! Kada ga ne ograničava poštivanje zakona kao pijan plota. Kada ga ne žuljaju procedure, ne limitiraju protokoli, ne jebuckaju nezavisni revizori, ne živciraju ljubopitljivi mediji. Kada se ne vlada zakonima, nego jednokratnim uredbama sa zakonskom snagom. Kada je uvijek lako naći alibi za netransparentnost, odnosno samovolju i privatno donošenje odluka i davanje poslove (“takva su vremena bila, moralo se, nije bilo izbora, nije se pitalo za cijenu, samo daj šta daš, pa šta košta da se plati.”) Kada se šverc lako konvertira u pariotizam, a državna politika u domoljubni kriminal. Kada se ne koriste glava i mozak, nego se djeluje, srlja navrat-nanos. Kada se voda zamuti vanrednim okolnostima, da bi se krivolovilo u mutnom. Kao u onom ofucanom vicu o Muji na partiji pokera sa prebogatim Arapima-džentlmenima koji ne pokazuju karte, nego igraju na povjerenje jedni u druge: Ja, kad je Muju krenula karta, uzeo im i sat i lanac! Izgubili Arapi sve, osim abdesta…
Bakir Izetbegović, predsjednik Stranke demokratske akcije, obiteljski predestiniran, iskustveno istreniran i prekaljen za relativiziranje svake vrste zakonski nedopustivih radnji istaknutih pripadnika “svog naroda”, od sitnog kriminala, do krupnih ratnih zločina, na sljedeći je način dočarao ambijent u kojem se donosila sudbonosna odluka o nabavci respiratora, kontekst unutar kojeg je usidren dogovorni kriminal sa respiratorima na koje je (i na kriminal i na respiratore) moguće priključiti više interesno i stranački srodnih ličnosti.
GREŠKE, 10,5 MILIONA TEŠKE
“U ono vrijeme (sredina marta ove godine je već davno svršeno, prošlo, birvaktilsko vrijeme, koga se malo ko sjeća, op. S. A.) fokus je bio da se zaustavi pandemija, da se nabave respiratori, da se nabavi potrebna oprema. Ljudi su ohrabrivali na sjednici (Vlade Fedracije BiH, op. S. A.) da nije važno koliko šta košta. Bila je otimačina u svijetu. Tajne službe su se bile da dobiju respiratore, bili ste spasilac nacije kada nabavite nekih 80-100 respiratora. Onda kada je vijeme prošlo, kada se stišala pandemija, kada je postalo očigledno da su neke greške napravljene, onda su svi počeli da uzmiču”….
Šta je dovelo do grešaka, koje su opet dovele do bacanja u vjetar desetak miliona maraka budžetskog novca, i to je obasnio Izetbegović. “Zbrzavalo se, žurilo se da se jedan dio potreba zadovolji. Zaboravljalo se da postoje zakoni i procedure. Preostaje da prepustimo istragama da utvrde šta se dešavalo i da li su neke greške napravljene. Nije moje da presuđujem unaprijed. Ne treba padati u novu grešku. Pravosudna struka neka kaže svoje, da ne bih bio ja taj koji će suditi unaprijed.”
Nije njegovo, naravno, da presuđuje unaprijed, to je posao “pravosudne struke”, ali Izetbegović jeste presudio kada je u kratkoj izjavi tri puta ponovio kako je kršenje zakona i procedure “greška”, a ne krivično djelo. Ispravka krivog navoda: nije lider SDA kazao da su “zakon i procedure” kršeni, nego da su zaboravljani, kao da su kišobran. Dakle, lider Stranke demokratske akcije je u ranoj fazi tužiteljske istrage osobno, svojeručno ispisao prirodu djela u kojem se neko poigrao sa desetak miliona našeg novca: riječ je o grešci, nastaloj usljed zaboravljanja zakona i procedura. Fokus je stavljen na spašavanje života naroda, za šta su, u gužvi, u frci, u trci, angažovani priručni fikusi iz Civilne zaštite i “Srebrene maline”.
Već rekosmo, ako neko ima iskustva i bogatu praksu u snalaženju u nemogućim uslovima i neravnopravnoj borbi, onda je to Bakir Izetbegović, princ ratne dovitljivosti i snalaženja, šampion provlačenja ispod kapi. Naprosto je šteta po njegovu karijeru i po ovdašnju muzičku scenu što svoje sviranje gitare nije svojevremeno upregnuo u neki jazz projekt, jer njegova umjetnost improvizacije nadilazi vještinu Djanga Reinhardta. Bio bi bošnjački i muslimanski Sultan Jazza.
U (svečanom bajramskom) intervjuu za nezavisnu Muslimansku televiziju Igman, Bakir Izetbegović, pritisnut optužbama nekih drugih, neprijateljskih medija za kukavičluk i izvrgnut zajebanciji da je državu branio u trezoru Narodne banke BiH (naoružan tzv. “trezorskim zapisima”), progovorio je o nekim od svojih mnogobrojnih, a nepoznatih i svjesno prećutanih zasluga u odbrani države i “našeg naroda”.
“Za borbene jedinice u Sarajevu za koje sam vidio da se bore ja sam nalazio načina da ih opremim i da im pomognem. Naprimjer, 1992. godine dolazi zima i ljudi su u patikama, u rovovima. Tada smo Senad Šahinpašić i ja napravili akciju, da se od njemačke vojske, od viškova koje su oni prodavali na tonu, na kilu, kupi za nekih desetak miliona maraka sve što je trebalo da se naša vojska obuče pred rat.
Danas pitam ljude: “Sjećate li se onih njemačkih džempera”. Kažu: “Sjećam se, kako ne, imao sam i ja jedan”. Ali se to onda, naravno, prevorilo u trač, od toga da je Šahinpašić neki švercer i tako dalje. Mi smo za 10 miliona to nabavili, ja sam našao te pare preko nekih prijatelja muslimana i to je bilo “probijanje embarga”… Prije rata sa HVO-om smo to provukli.”
Dugačak je niz pitanja koja vape za odgovorima od Izetbegovića, ali lako se praviti pametan i principijelan sada, skoro 30 godina nakon opričane akcije, nakon što su sve zasluge i lovorike za nju prekrili ruzmarin, zetovi i šaš. “U ono vrijeme”, da citiramo Bakira Izetbegovića, dakle u vrijeme ratne 1992. godine, “fokus je bio da se zaustavi rat (danas pandemija), da se nabave džemperi i oprema (danas respiratori), da nije važno koliko šta košta. “Bilo je”, kako tada, kada su se herojski protiv embarga isprsili Izebegović i Senad Šahinpašić, tako i danas, kada njihovi svijetli primjer slijede Fikret Hodžić i Fahrudin Solak, “otimačina u svijetu”, bili ste spasilac nacije kada nabavite 80-100 respiratora sada, a džempera nekada. Jer nam je bio nametnut embago UN-a na džempere, ako se neko ne sjeća.
Nećemo postavljati pitanje, ne zato što je izlišno, ili glupo, nego jer nećemo dobiti odgovor, kojeg ionako naziremo, je li roba koju su u združenoj akciji nabavili Izetbegović i Šahinpašić koštala desetak, kako Izetbegović kaže jednom, ili je koštala deset miliona maraka. Je li bilo okruglo ili, pak, okruglo pa na ćoše, jer to nije isto, razlika zna biti nekoliko stotina hiljada maraka. Nikada nećemo saznati da li je, nekim slučajem, cijena njemačke robe bila “respiratorska”- 10,5 miliona “ovih para”.
ŠAJA I POŠALICA
Koliko je ukupno novca dobio Izetbegović “od nekih prijatelja muslimana”, ima li kakav dokument za tu halal-olsun, kabul-olsun transakciju, postoji li barem neki papirić, ćage, “šara”, potvrda… kakve je tih godina šakom i kapom na hotelskim i kafanskim računima izdavao Sudanac Fatih Al Husseini, šef financija i trezora bošnjačke ratne elite.
Morala bi, kako tada, tako i danas, postojati i potvrda firme u Njemačkoj (Švabo je to!) od koje je kupljena roba, koliko je tačno plaćena i na koji način. Firma se, inače, zvala vojni otpad u kojem se lagerovao ne višak, kako kaže Izetbegović, nego otpisana roba, škart koji je preostao od vojske propale Istočne Njemačke. Kako mi jedan znalac kretanja na tržištu roba istočnog lagera reče: “Tih godina si za deset miliona maraka mogao “na tonu, na kilu” kupiti Erika Honeckera i pola Centralnog komiteta KP DDR-a!”
Bio sam u prilici u zimu 1992. godine provjeriti, u Hrasnici, kvalitetu i upotrebnu vrijednost robe koja je iz Njemačke nabavljena u Izetbegović-Šahinpašićevoj akciji: u vojnom skladištu 4. brigade Armije BiH nalazila se hrpetina vojnih uniformi, gomila veličine planine Igman, koja ničemu nije služila, koju niko od “boraca na linijama” nije mogao obući. Razlog je bizaran, a objasnio mi ga je skladištar: uniforme su kupljene na otpadu, koje su koristili tenkisti Istočne Njemačke. Tenkističke posade uglavnom popunjavaju vojnici izrazito niskog rasta, a naša vojska niti ima tenkova, niti vojnika koji nose tako male brojeve uniformi. Dakle i u ovoj, navrat-nanos, brzinski, nestručno, trange-frange izvedenoj akciji dvojice dobrih drugara Bakira i Šaje potkrala se “greška” baš kao tokom nabavke respiratora od strane Fikreta Hodžića i Fahrudina Solaka: oprema je zbilja dovezena, niša nije falilo, osim 200 hiljada vojnika “kalibra” Fahrudina Radončića da bi im bila “potaman”.
DŽEMO VOLI DŽEMPER
Nigdje, ali baš nigdje, a obletio sam tokom rata sva područja do kojih se moglo “dobaciti”, nisam vidio vojnika Armije BiH ili policajca u toj smiješnoj uniformi istočnonjemačkih tenkista. Ono što sam vidio jeste (državna) fabrika tekstila u Zenici koja je šila izvrsne vojne uniforme, ali joj je falilo repromaterijala, tkanine, a niko od ordije ratnih logističara nije imao interesa da snabdije. Za utjehu, vidio sam na vojnicima izobilje džempera, sa zastavom Demokratske Njemačke, starih, iznosanih, lohotnih, toliko ispranih da su se otegli i dogurali do XXL formata!
Ako ne vjerujete da pretjerujem sa veličinom one gomile sa uniformama u Hrasnici, eno pitajte Fikreta Prevljaka, tada je bio komandant odbrane Hrasnice.
Mnogo je, dapače, previše kontinuiteta u političkom djelovanju, ponašanju i djelovanju Stranke demokratske akcije u trideset godina koliko je ovih dana navršeno od njenog osnivanja. Možda najvažnija “linija” koja nije nikada napuštena (pored dosljednosti u provođenju ideološke platforme Muslimanske braće, odnosno izgradnje islamističkog političkog i državanog sustava) jeste nepovjerenje u institucije, preferiranje impovizacije i amaterizma pod izlikom nužnosti i neprekinute ugroženosti, podlih pritisaka, iznutra i izvana. Netransparentnost i odlučivanje u zatvorenim krugovima (halkama) idejno-političkih i bioloških srodnika, zavjereništvo, sektaštvo, nepovjerenje u druge političke i poslovne subjekte, čime se pravdalo zaobilaženje instititucija i otpor prema demokratskim procedurama u donošenju odluka. Takav model vođene politike i organiziranja poslovanja stvorio je usku, zaštićenu, moćnu, prebogatu elitu stranačko-vjerskih tajkuna.
Danas je mnogo teže i izazovnije raditi i “poslovati” kao u doba ratne ekonomije i šverca, po principima amaterskog klijentelizma svojstvenog ratu i mjesecima koji su mu prethodili. Danas postoje institucije, agencije, zakoni, carine, indirektni porezi, licence, bankovne garancije… Ali su se na koncu i sve te institucionalne i zakonske prepreke pokazale nedovoljnim i nedoraslim za mašovitost vladajućih zavjerenika i njihovu neutaživu pohlepu. Rasparali su omiljenim tehnikama klijentelističkog umrežavanja institucije, kao one Izetbegovićeve i Šahinpašićeve džempere: učinili su to uhodanom tehnikom – sitnim “greškama” i “zaboravljanjem zakona i procedura”, da citiramo ponovo lidera SDA.
