Piše: Mustafa Cerić
Nije ništa novo, ali je potrebno da se stalno podsjećamo: “Načertanije”, nacional-šovinistički plan i program velike Srbije u malim mozgovoma, je i dan danas u srpskoj nacionalističkoj svijesti, ali sve će biti manje na djelu ako svi na Balkanu imaju na umu da se moraju zajedno braniti – boriti protiv srpske nacionalne i državne hegemonije.
Nisu ni bivši Milošević ni sadašnji Dodik nacionalisti. Oni su grubi nekontrolisani srpski oportunisti i populisti. Iza njih stoji viševjekovna pljačkačko-genocidna strategija, koja počinje sa promjenom identiteta žrtve a završava se sa uzurpacijom teritorije kroz “etničko čišćenje”, tj., Genocid.
Dodikovo antibosanko ponašanje, koje je u suglasju sa Srpskom Crkvom u Bosni, ne treba posmatrati kao slučajni i trenutni kapric, idiotizam, bezobrazluk, eksces i hir srpske nacionalne politike, već to treba shvatiti kao dio dinamičkiog stroja nacionalističo-srpskog militarizma.
Otuda je, između ostalog, i negacija i zatiranje imena i atributa “bosanski” svugdje gdje dominira isključiva nacionalistička vlast u manjem bosanskom entitetu, koji je nastao kao posljedica Genocida nad Bošnjacim/Bosancima.
Riječ je, zapravo, o utjecaju srpske politike iz Beograda. Slično se događa, samo perfidnije, i sa imenom i atributom “crnogorski”, koji se naduhava srpskim nacionalizmom dok mu se oduzima crnogorski sadržaj.
Srpski militarizam je krajnje maligna (zloćudna) pojava. Kad njegovi inspiratori i upravljači u Srbiji odluče da se srpski agresorski militantni tumor aktivira, sve susjedne države su u opasnosti od ukidanja ili razaranja njihovog nacionalnog i državnog identiteta, suverenita i teritorijalnog integriteta. Srpski identitet tada služi kao sredstvo uništavanja države i državnih mehanizama zemlje-države, koja se tretira kao srpski nacionalni i državni plijen. Silom uzurpirana nacionalna i državna bogatstva onda postaju puka teritorija, koju srpski naciolalizam guši i gazi u želji da nametne svoju nacionalnu i državnu priču na način stalnog stezanja omče oko nacionalnog i državnog vrata dotičene samostalne i nezavisne države. Zbog toga niti jedan višenacionalni državni projekat bilo u susjedstvu Srbije ili takav u kome je Srbija bila sastavni dio, nije imao, niti ima šansu za uspjeh.
To će tako biti i ostati sve dok se jasno i glasno ne dešifrira smrtna opasnost od srpskog militarizama kroz naučno-istraživačku analizu i političko-domoljubnu espertizu tako da svijet konačno shvati nepobitne činjenice o srpskom nacional-šovinističkom projektu “Načerntanij”, projektu koji je izazvao krvave “Balkanske ratove”; koji je bio uzrok i povod “Prvom svjetskom ratu”; koji je bio inspiracija Adolfu Hitleru da napiše svoj “Main Kampf” iz kojeg je proizašao “Drugi svjetski rat”, koji je uzrokovao “Holokaust” nad Jevrejima u Europi, koja se nakon toga zaklela da se to više neće nikad u njoj ponoviti: “Never again”.
Nažalost, ta zakletva je pogažena opet zahvaljujući srpskom nacional-šovinističkom projektu “Načerntanij” o velikoj Srbiji, gdje su Bošnjaci/Bosanci u Europi krajem dvadesetog stoljeća bili izravne žrtve izravnog srpskog Genocida.
Prema tome, dok god Srbija ne odustane od nacional-šovinističkog “Načertanij” projekta, koji je više puta dosada imao operacionalizciju sa tragičnim izhodom ne samo po svoje susjede (ali i po srpski narod), već i kobne posljedice po europski i svjetski mir – sve dok se, dakle, bude Srbija tako ponašala, cijeli region Balkana, ali i Europe i svijeta, bit će u ponovnoj i stalnoj opasnosti od izbijanja sukoba između Srbije i njenih susjeda, kojima ona prijeti svojom nacionalističkom i državnom hegemonijom.
Stoga, vrijeme je da svijet prepozna tu opasnost iz ovakve Srbije, opasnost za europski i svjetski mir. To treba Europa i svijet da shvate prije nego bude kasno.
Ako se Srbija ne može ili neće uzaptiti od kreiranja novih sukoba radi ostvarivanja njenih državno-nacional-šovninističkih ciljeva iz “Načertanija”, onda se Europa, preciznije Europska Unija, mora pobrinuta da to objasni Srbiji i da joj pomogne na svaki mogući način da odustane od uznemiravanja i uzurpiranja prava na nacionalni i državni identitet svojih susjeda, kao što se to pravo poštuje u cijeloj Europi, koja je sastavlejna od država-nacija ili nacija-država.
Sa sigurnošću se može reći da je Srbija danas “bolesnik na Balkanu”, kao što je Turska nekad bila “bolesnik na Bosforu” zato što Srbija skoro dvjesto godina ne dopušta da se na zapadnom Balkanu izgrade moderna demokratska društva i moderne države s vladavinom prava.
Ovo je za Europu naša glavna bosanska poruka: Bosna mora što prije biti integrirana u sve euroatlanske asocijacije, prije svih u NATO (nakon Hrvatske, Crne Gore i Makedonije), zato što je to jedina izvjesna garancija da će na zapadnom Balkanu vladati mir i sigurnost u dvadeset i prvom stoljeću.
Europa se ne smije odnositi prema Bosni kao što se odnosila i još uvjek odnosi prema Turskoj kada je riječ o turskom ulazku u Euvropsku Uniju.
U protivnom, srpski nacional-šovinistički stisak bosanske zemlje i države udavit će mnogo više zemalja i država od naizgled male i nezaštićene bosanske zemlje i države u jugoistočnoj Europi.
Europa mora čuti ovaj bosanski glas kako ne bi poslije mogla reći da nije znala ono što je morala znati – šta joj Srbija sprema dok još uvjek čita “Načertanije”.
