Poznata, popularna i priznata regionalna zvijezda narodne muzike Violeta Viki Miljković po prvi put je razgovarala za portal Bosnainfo.
Sa zadovoljstvom je pristala na intervju, a na samom početku pozdravila je kompletnu redakciju kao i sve čitaoce i poželjela uspješan rad i dosta dobrih i kvalitetnih tekstova, priča, intervjua.
Na samom početku, Viki su pitali da li se sjeća vremena kada je prvi put postala stalni član žirija Zvezde Granda, šou programa koji je decenijama ubjedljivo najgledaniji na ovim prostorima, a u kojem Viki “igra” jednu od glavnih uloga?
– Kako da ne, jer to se ne zaboravlja. Do samo dogovora došlo je dosta ranije, a dan kada sam ušla u studio i postala član žirija bio je 28. decembar 2015. godine. I kako sam tada sjela tu sam još i danas. Saša Popović zna često da me zeza, kako ćemo on i ja tu dočekati penziju. On će sigurno dočekati, zapravo on je već penzioner, a da li ću ja, to ne znam. Jer ja sam dosta mlađa od njega. Ali, on se ne obazire na to i često mi kaže: “Gdje si Vikice, generacijo moja?“ Iskreno, mislila sam da ću ostati samo pola godine dok se tada ta sezona ne završi, ali godina za godinom i tu sam evo već sedma sezona, kaže Viki.
Kada ste sjeli na tu famoznu stolicu kao član žirija, da li ste razmišljali o tome da li ćete biti dostojni, sposobni za dodijeljeni zadatak?
– Da, jesam. Ja sam jako odgovorna osoba. I dok sam išla u školu bila sam štreber. A, danas kako u privatnom isto tako i u poslovnom životu ja sam jako odgovorna osoba, pogotovo kada su tako te neke bitne stvari u životu. Jako se opteretim, pa mi se dešava da prethodnu noć i ne spavam sa stotinu nekih pitanja. Od toga da li ću biti na visini tog zadatka, da li ću sve ispoštovati. Ja sam i jako samokritična, uvijek sama sebi zadajem visoke ciljeve, pa od sebe očekujem ono najbolje. Nakon toga analiziram šta sam dobro uradila, a šta nisam? Volim čak da mi se skrene i pažnja od mojih najbližih kojima vjerujem, da mi kažu gdje nisam bila dobra, pa da to popravim, a ono što je bilo dobro da zadržim. Tako da sam uvijek razmišljala koliko ću ja tu da budem, objektivna, realna. U tom šou programu nije samo žirirati i ocjenjivati na jedan stereotipan način, mora da bude i interesantno, zanimljivo. U to vrijeme mog dolaska, pa i kasnije bilo je sve to dosta agresivnije, kandidati su bili na neki agresivan način kritikovani – rekla je ona, pa nastavila:
– Mislim da sam se trudila da na najbolji mogući način ja njima objasnim šta im nije dobro, kako da promjene to, ali da ih opet ne povrijedim. Jer to su mlada djeca, mladi životi. Ja sve to na neki način gledam i kroz svoje dijete, kroz mog sina. Ukoliko mu nešto kažem, a posebno u tom pubertetskom uzrastu, biram riječi kako da mu objasnim, skrenem pažnju na nešto što za njega nije dobro, ali da me ne shvati pogrešno. E, to je moj cilj. Dosta te djece dolaze iz krajeva, gdje su se jedva snašli da krenu na put za Beograd, da se obuku kao treba…, e ako ja njima nekim svojim komentarom ubijem svu tu nadu, oborim sav taj neki elan i entuzijazam koji ima u sebi, možda će ga kasnije zezati njegova raja, prijatelji, možda se neće povratiti dugo. Uvijek se trudim da im skrenem pažnju na ono što nije dobro, ali na neki fini, suptilni način im se to mora reći. Na kraju krajeva nije dobro ni lažno samopouzdanje, davati lažnu nadu. Nadam se da sam u tome uspjela.
Kako žirirate, dušom, srcem, ili onako hladno, profesionalno?
– Ja sve što radim, radim dušom i srcem, pa i to, jer drugačije ne mogu. Nema tog novca, ma nema ništa na ovom svijetu što bi me promjenilo. Ja jesam veliki profesionalac, ali se trudim da kroz taj moj profesionalizam ne sakrivam svoje emocije, jer sam to prosto ja.
Stiče se utisak da ste se vi svi kao članovi žiriji dosta stabilizovali međusobno, da je atmosfera među vama mnogo mirnija, opuštenija? Nema više Karleuše…
– Da, u pravu ste. Veoma mi je drago što smo se svi ponovno više vratili, koncentrisali na same kandidate. I druge kolege su “spustile loptu” u smislu obraćanja kandidatima. Sve se to sada radi na jedan edukativan način, roditeljski pristup. Svako od nas ima dosta godina života, iskustva. I dalje dolazi do čarki među nama, desi se da se pređe i ta neka granica, ja se trudim da se meni to ne desi, ali svako odgovara za samog sebe. Sa druge strane, jako je teško ostati svoj, tu bude sukob generacija, mišljenja, sukob muzičkih stilova, sukob raznih karaktera. Ja se nadam da sam uspjela i trudim se i vodim računa. Svaki dan se pomolim Bogu da se ne ogriješim o nekom kandidatu.
Vi i Ceca se družite tako reći od “malih nogu”, a sada je i ona tu pored Vas. Da nam malo pričate o vašem kako privatnom isto tako i poslovnom druženju?
– Nas dvije se družimo baš, baš od ranog djetinjstva, a mislim da je sve to počelo kada smo imale oko pet ili šest godina. Njena mama i moj tata su zajedno studirali na Pedagoškoj akademiji u Prištini. Prvo je dakle krenulo druženje naših roditelja, pa onda nas dvije, a ne sluteći da ćemo kasnije i jedna i druga postati estradni umjetnici. Nastavile smo naše druženje i mimo roditelja, a kao djeca smo se nas dvije još dogovorile i za kumstvo. Ona je bila moja kuma, a Tašketova kuma bila je Sanja Đorđević. Nikada nije bilo čarki između nas dvije i zajedno koračamo kroz život.
Danas na Vašim nastupima pjevate pjesme Tee Tairović, a nekada ste je žirirali?
– Da, tako je i nemam nikakv kompleks to da pjevam. Meni je jako drago kada neko od te djece uspije, postane regionalna zvijezda, a Tea to jeste i zaslužila je. Ona je živi dokaz da se upornost i rad kadatada nagrade. Pa tu je Aleksandra Mladenović, pa Aleksandra Prijović koju ja nisam žirirala, ali je kao djevojčurak nastupala sa nama, a danas puni Arene širom regiona. A, danas Taške i ja podržavamo Nermina Handžića, radujemo se svakom njegovom uspjehu. To je kao kada pratite odrastanje male bebe, prvo puže, pa prohoda, pa rastu zubići, pa počne da trči… Svaki taj njegov uspjeh vas raduje. I onda odjednom vidite da je to zreo čovjek, upisao je fakultet i završiće ga. Sav taj njegov uspjeh doživljavamo kao i naš vlastiti uspjeh.
Imate i privatni biznis?
– Da imamo četiri firme, a dvije su takoreći vodeće. One se nalaze u Beogradu i Istanbulu, pa tu su dvije muzičke firme. Podijeljeni smo na relaciji Beograd-Istanbul, vikendom smo po Evropi gdje nastupamo. Ali uspijevamo sve, jer smo složni i organizovani – rekla je Viki Miljković za Bosnainfo.
