Utorak, 14.05.2024.

Božo Vrećo za PRESS: Sve svoje emotivne ožiljke sam pretvorio u pjesme i svaki stih je dio mog osobnog života

Nedjelja, 20.09.2020. | Intervju | Najnovije

Božo Vrećo umjetnik koji oduševljava cijelim svojim bićem, zrači nevjerovatnom harizmom i jednostavnošću. Uvijek svoj, nasmijan, prijatan, emotivan, pun ljubavi, skromnosti i potpuno prihvatanje samog sebe je ono što najbolje opisuje Božu Vreću. Sarajevski princ sevdaha dosad je objavio šest albuma, nastupao u najprestižnijim svjetskim koncertnim dvoranama i na festivalima.

Ako vas zanima šta se krije iza muško ženske dualnosti, čarobnog glasa i interpretacije, pronalaska sebe u svijetu koji osuđuje i ne poštuje drugačije pročitajte intervju koji donosimo u nastavku.

Jedan ste od najautentičnijih umjetnika u Bosni i Hercegovini, zemlji gdje često nije lako biti svoj ili drugačiji na bilo koji način. Da li je vaša autentičnost, umjetnička, ali i osobna, olakšavajuća ili ipak otežavajuća okolnost za vas?

Nikada se ne bih mjenjao za nečiji drugi život, neku drugu profesiju ili ti način razmišljanja, sve što sam želio u životu, moja pjesma mi je otvorila, darovala i pružila, uz hrabrost, istrajnost i talenat, nisam sumnjao u sebe, živimo u svijetu kukavica i lažnih identiteta, pa je hrabrost okarakterisana kao super moć i drago mi je da se nikad nisam pokolebao, a cijelo vrijeme Božanska sila i blagodat je bila uz mene, kako na početku tako i sada i na tome sam beskrajno ponizan i zahvalan.

Odakle baš ljubav za sevdalinkom?

Sevdalinka je mene odabrala kao svog partnera, meni kao arheologu to je bio donekle i logičan slijed izučavanja kulturološko-historijskih komponenti, tradicije, običaja, napjeva i utjecaja svih naroda koji su se slijevali u BiH i tu ostajali sa pjesmama koje su donosili sa raznih strana, sefardske, bizantijske, islamske karike koje su uticale da sevdah bas tako zvuči i ima baš takvu formu.

Sevdalinka je pjesma sa kojom sam i odrastao, majka bi dok bi slikala i šivala slušala radijske postaje poput Bisernice i Đerdana i sve me to negdje oblikovalo, sazrijevalo u meni, ta želja i ljubav nikada nije jenjavala samo se još više intenzivirala kada je i bilo vrijeme da se profesionalno i potpuno posvetim tom žanru, načinu života, skladanju i interpretiranju istih.

Sevdalinka je po svojoj strukturi bila odličan pandan meni, dualna i slobodna upravo kao što sam i sam, ta nesputanost i mističnost, sakralnost i katarza su me opčinile i zauvijek sam ostao magilne pjesme koja izvorno potječe iz naše prekrasne zemlje.

Da niste to što jeste, čime bi se bavili, gdje bi vas put odveo tj. da li bi ste se mogli zamisliti negdje drugdje ili u nečemu drugom?

U svemu što bih radio isijavala bi umjetnost i takav pristup, arheološki se i danas bavim arheološkim iskopinama i koliko mi koncerti dozvoljavaju bivam dio projekata koji se tiču novih lokaliteta, analiziranja i istraživanja, za iduću godinu planirano je moje arheološko putovanje na Krit i tome se jako veselim.

Inače slikam kad god mi to vrijeme dozvoljava i  to je sigurno moja meditacija.

Često znate reći da živite život s ožiljcima, zbog načina na koji živite u sredini koja ne odobrava nešto što je drugačije, kako se nosite s tim? Kako zapravo ostajete dosljedni sebi uprkos svemu?

Ignoriram glupost i prihvatam dobrotu i ljepotu riječi, djela, osmijeha, radosti i ljubavi. Dobrota ljudska je moja inspiracija i motivacija.

Imamo jedan život i vrlo kratak, živimo ga po svojim pravilima, željama i stremljenjima, ne dozvolimo da na njega utječu drugi ljudi, sredine i sistemi, mi smo bića prirode nikako društvenih kodeksa.

Poznati ste po vrlo uspješnim saradnjama sa muzičarima koji se ne bave sevdahom, u kojima ste spojili različite žanrove. Kolika je zapravo moć muzike da spaja ljude, ali i različite umjetničke ideje i stavove?

Bez muzike nema života, ona nas vraća iskonu, nutrini i nama samima.

S obzirom da kroz moje kantautorske sevdaholike pjesme komuniciram i surađujem sa eminentnim svjetskim muzičarima, taj upliv u modernu sevdaha koji mi je svojstven kroz sada već mojih 6 albuma, obrazovao je oreol dobrih vibracija i iste takve nadahnute energije koja se prožima među nama, svi ti ljudi jako cijene i vole moj rad a ja pak obožavam njihov doprinos i muziciranje.

Svi su jako dobri ljudi što je meni presudno jer ne surađujem sa ljudima kod kojih ego para oblake.

Nedavno ste objavili i saradnju sa Almasom, možete li nam reći šta to novo spremate?

Mi smo jako dobri prijatelji i jako volim i cijenim Almasov izricaj u glazbi koju donosi i stvara,imao je krasnu pjesmu kao duet sa mnom i rado sam prihvatio biti dio njegovog novog albuma, vjerujem da pjesma izlazi na jesen i mogu reći da je to vrlo pitak i fluidan spoj unutar pjesme koji ostavlja jaku i jasnu poruku da nikada ne odustajemo od sebe i svog sna, ljubavi dapače!

Nastupali ste širom svijeta, možemo slobodno reći da ste osvojili sve oko sebe vašom posebnošću, kako ljudi koji ne poznaju naš jezik i našu kulturu reaguju na sevdah odnosno na vaše pjesme?

Sjajno, potpuno isto jer emocija se ne prevodi ona se osjeća, uvijek se sjetim rasprodatih koncerata u Tasmaniji i Australiji gdje je bilo 80% stranaca koji znaju za mene i moju glazbu, uvedem ih u moj mikrosvijet čula, emotivne preobrazbe i ispovjesti i otvorim im dušu, na to niko nije imun, uvijek je uzvraćeno i suzama, i ovacijama i najtoplijim riječima potpore za sve što stvaram i interpretiram, to je pravi dar i za mene nagrada koja nema premca.

Sve nas knjiga “Mila” poziva na neprešućivanje ljubavi i vraća u trenutke koji su najbitniji u životu, provedeni upravo s majkama, onima koje su uvijek pravi prijatelj i oslonac, koje najbolje razumiju i najbrže utješe. Vi pišete drugu knjigu, hoćete li nam otkriti na šta nas ona poziva? I da li ima ikakvu poveznicu sa prvom knjigom pod nazivom “Mila”?

Uvijek je sve povezano u životu, naslanja se jedno na drugo, ljudi rukama i mislima a drveće svojim granama i korijenjem i upravo ta simbioza i povezanost je negdje prožeta kroz sve što pišem, nova knjiga progovara o intimnosti, pripadanju, vjernosti i posvećenosti, memusobnom komuniciranju, prijajateljstvu,dobrim i lošim ljudima, sudbini, putovanjima i koncertima, lirici, tragičnosti, melankoliji i čežnji koju pratim i koja mene prati. Sve je napisano kroz formu legendi i mitologije pa samim tim plijeni i siguran sam da će doći do srca svih koji je budu čitali. Izlazi tek iduće godine jer želim da moja pisana riječ bude znak da smo nadjačali sva iskušenja i virus koji nas je pratio cijelu godinu, neka označi novo doba slobode življenja i vrati nas zagrljajima.

Kada je stil u pitanju, stalno se mijenjate. Šta vas tjera na promjene? Kakav je bio dječak Božo? Šta je želio da bude kada poraste i o čemu biste razgovarali kada biste se sreli?

Moja priroda je takva da ne trpi dosadu, jednoličnost i neoriginalnost. Sve mora biti u skladu sa mojim unutarnjim bićem i prirodom koja nas okružuje, sa stanjem u kome sam i inspiracijama koje me vode dalje i čine od mene umjetnika.Kao dječak sam bio kao i sada, s jednom nogom u mašti a drugom tek u realnosti, slušao muziku koja nije bila uobičajena, čitao knjige koje su bile za nešto stariji um al taj Dostojevski i taj Pasolini su me isklesali, okarakterisali i izbrusili moje biće do maksimuma svijesti, vizualno uvijek drugačiji kroz svaku dekadu, obleke su bile neobične i šivane ljubavlju moje majčice, uvijek slobodan i svoj i drugačiji.

Ta nesputanost je od mene sačinila čovjeka sa moralnim vrjednostima i jasnim ciljevima koji se prate sve do ostvarenja ma što da se okolo zbiva.

Sevdalinka je zapravo ljubav, ali i svojevrsno pjevanje boli, emocija patnje, izljeva tuge a njome se iskazuju i druga osjećanja. Da li nju, kao takvu, možete stvoriti bez tuge u sebi ili je za umjetnost ipak potrebno da malo život zaboli?

Sve svoje ožiljke sam pretočio u pjesme i svaki stih je dio mog osobnog života, poimanja i preživljenog. Tuga u nama je iskra koja nas čini ljudima isto kao i ljubav bez nje bi bili bez empatije, osjećanja i iskazivanja onog najvrjednijeg u nama.Skoro sve pjesme koje pišem i skladam su tužne čak vrlo tragične jer mene zanima patos čovjeka, karasevdah kao takav i one ne odražavaju moje trenutno stanje, samo su forma inspiracije kojoj se uvijek okrećem kao najvažnijom u cijelom procesu stvaranja.

Za koju pjesmu možete reći da je označila vašu karijeru?

To je još vrlo rano reći, iduće godine u januaru slavim dekadu, 10 godina moje karijere i jako sam ponosan na sve pjesme koje sam stvorio i koje žive u narodu, ljudi se vjenčaju sa njima, iskazuju ljubav, vraćaju voljenim, uspavljuju majke svoju djecu i lakše se prebolijevaju sve boli koje se dese i prate nas kroz život.

No sigurno je da će puno njih ostati kao evergreen zauvjek i to je moja vodilja, moj ostvaren san i potpun smisao života zbog kojeg sam tu gdje jesam.

Ko je Božo Vrećo kada se ugase reflektori, kako provodite dane u Sarajevu?

Uvijek svoj, nasmijan, prijatan, učtiv i skroman. Biće koje samo voli i pravi radoholik i perfekcionost u svemu.

Kako se nosite sa novonastalom situacijom samoizolacije i koronavirusa, uspjevate li stvarati u takvim uslovima?

Uspjevam, sati su to čitanja, tjelovježbe, putovanja ka Dalmatinskim otocima koji me relaksiraju i potpuno ozare, puno čitam po dvije knjige sedmično al oduvijek je  tako, posvećeno pišem i istražujem, zapravo cijeli taj period za mene je učenje, konstantan rad na sebi i umnom pa sammtako jako ushićen zbog dvije nove autorske pjesme  za koje sam snimio i spotove i izlaze u oktobru mjesecu, moja publika to zaslužuje i od mene će uvijek dobiti samo najbolje.