Mirza Teletović se zvanično oprostio od košarke, kao možda i najbolji evropski šuter 21. vijeka među visokim igračima.
Teletović je u najjačoj ligi svijeta igrao za Brooklyn, Phoenix i Milwaukee od 2012. do 2018. godine, kad se penzionisao.
Nekadašnji krilni centar odigrao je ukupno 343 utakmice u NBA, a karijeru je završio u 33. godini.
Aktuelni predsjednik Košarkaškog saveza Bosne i Hercegovine u intervjuu za PRESS osvrnuo se na stanje u košarkaškom savezu BiH kao i generalno o bh.košarci.
Kakvo je stanje u Košarkaškom savezu BiH?
Stanje se može podijeliti na dva dijela, ali najblaže rečeno je loše, a moglo je biti i mnogo lošije. Od prvog dana nailazimo na nerazumijevanje vlasti, koji jednostavno nemaju previše sluha za sport. Košarkaški savez BiH pokušava funkcionisati na sve načine, ali opstrukcije mnogih ljudi, ali i institucija, ne omogućavaju nam normalno funkcionisanje, koliko god se mi trudili. Mnoge stvari od samog početka nisu postavljene na pravi način i sve vrijeme, od kako sam na čelu KS BiH, pokušavamo ispraviti neke stvari, uporedo vraćati dugove, tražiti nove sponzore i omogućiti svim selekcijama normalna okupljanja i utakmice.
Stanje je zaista teško i bez pomoći vlasti u našoj državi, teško da se može ispraviti. Postoje pojedinci koji pomažu radu Saveza, ali pojedinačna pomoć, bez sistema, u globalu ne znači ništa.
Potrebno je uspostaviti sistem, pa tek onda razmišljati o velikim stvarima, jer ovo što mi trenutno radimo, nažalost, je krpljenje rupa i dok je god tako, nećemo napraviti iskorak, jer su nam ruke vezane dugovima i stvarima, koje nekad nemaju veze sa košarkom.
Kakav je osjećaj biti van terena?
Užasan. Kada si na terenu, sve što trebaš uraditi je izaći i dati sve od sebe za pobjedu. Imaš protivnika, kojeg poznaješ, znaš njegove vrline i mane, znaš šta da očekuješ, vidiš ga. Na terenu odlučuješ sam ili zajedno sa ekipom. Digneš se, šutiraš, pogodiš ili promašiš i tako stalno, a van terena se boriš konstantno protiv protivnika, koje čak ni ne vidiš i ne znaš šta očekivati od njih. Nedostaje mi teren, zaista, pogotovo kada sam vidio šta se sve dešava mimo terena.
Ima li nekih pomaka u bh. košarci?
KSBiH i ljudi koji rade u njemu zaista se trude, da naprave pomake. Doveli smo Raziju Mujanović i Samira Avdića, proslavljena imena Bh. košarke i oni daju sve od sebe da uspostave sistem, da košarci daju pravi smisao u našoj zemlji.
Ne mogu reći da sam zadovoljan pomacima, jer postoje mnoge opstrukcije, kada je u pitanju takmičenje, ali ne mogu reći ni da sam posve nezadovoljan, jer sistem vrijednosti je uspostavljen. Svima je jasno da Savez ne smije biti ničiji taoc i da odluke o takmičenju donosi upravni odbor a ne jedan klub ili pojedinac.
Naravno, svima se može izaći u susret, uz prethodni dogovor, ali košarka u BiH ne smije patiti, niti biti na marginama, a ja nikome neću dopustiti da nas ucjenjuje.
Počeli ste trenirati kao dječak u Jablaničkoj Turbini, pa u Tuzlanskoj Sloboda Diti, bili ste jedan od najboljih igrača u Španskoj ligi Kahel laboralsu Euro ligi, konstantna igra za reprezentaciju zatim odlazite u NBA. Gdje ste se vi najbolje osjećali?
Kod kuće definitivno. Okupljanja sa reprezentacijom, kada sam se već otisnuo u Evropu iz Slobode, su mi bila najomiljenija, jer ja sam veliki patriota i zaista volim Bosnu i Hercegovinu.
Bilo mi je lijepo u Belgiji, zaista, gdje imam mnogo prijatelja, a još ljepše mi je bilo u Španiji, gdje sam ostavio dubok trag.
Jedno vrijeme sam mislio da ću se poslije završetka karijere vratiti u Španiju da živim, ali jednostavno, kroz moje vene teče Bosna i Hercegovina u pravom smislu te riječi. Zaljubljen sam u svoju zemlju i kako se bližilo vrijeme prestanka igranja, tako je ta nostalgija bila sve jača i jača i za mene nije bilo dileme gdje želim da se vratim i gdje želim da mi djeca idu u školu i odrastaju.
Da li vidite nekoga sličnog sebi ko će za reprezentaciju zabijat “trice sa parkinga”?
Bosna i Hercegovina je rasadnik talenata i zaista sam sretan kada vidimo koliko dječaka i djevojčica ponovo izlazi na terene i bavi se košarkom. Nama je košarka u krvi i uvijek postoji neko ko će pogađati te famozne trice sa parkinga.
Bilo bi možda neumjesno da ja, sada iz ove perspektive, kao predsjednik Saveza, govorim o tome ima li neko sličan meni, jer ne želim nikoga favorizovati. Međutim, zaista ima sjajnih momaka, koji daju sve od sebe za BiH i kod kojih sam, u nekim segmentima igre, prepoznao sebe.
Imamo ponovo sjajnu generaciju košarkaša, koje predvodi sjajan stručnjak kao što je Vedran Bosnić i vjerujem da ćemo uspjeti napraviti rezultat, koji godinama čekamo.
Proveli ste 15 godina van BiH, jeste li se adaptirali ovdje, kako provodite slobodno vrijeme?
Nikad zapravo i nisam otišao iz BiH, niti je BiH otišla iz mene. Znam da je 15 godina dug period, ali zaista ni jednog dana ja nisam prestajao glavom biti u svojoj zemlji. I kada sam bio vani, trudio sam se da ostanem u stalnom kontaktu sa svojim prijateljima, sa svojom porodicom, a kada god sam imao priliku, dolazio sam u svoju Jablanicu, Sarajevo, tako da mi nije bilo teško adaptirati se.
Ja sam rođen u BiH, rastao sam u svojoj zemlji i ponosan sam građanin Bosne i Hercegovine i to stalno ističem, jer je to jedina istina. Imamo problema kao država, imamo problema u načinu funkcionisanja, vrjednovanja sporta i sportskih uspjeha i tu bih volio promijeniti neke stvari. Previše je politike u sportu i to se u budućnosti mora promijeniti za dobrobit svih nas, a pogotovo naše djece.
Što se tiče slobodnog vremena, iskreno, svo svoje slobodno vrijeme trenutno posvećujem porodici i prijateljima. Dugo smo bili razdvojeni prisilno, zbog moje igračke karijere i sada nadoknađujem to.