Genetičar dr. Rijad Konjhodžić govorio je za portal Press.
Otvoreno o svemu aktuelnom – koronavirusu, nelogičnostima koje su mu se dešavale u periodu restriktivnih mjera, zdravstvenom sistemu i drugim temama.
Specijalista ste genetske medicine i molekularne dijagnostike, trenutno radite u “ALEA“ genetičkom centru, privatnoj zdravstvenoj ustanovi u Sarajevu. 2017. godine napustili ste Klinički centar univerziteta u Sarajevu (KCUS) zajedno sa još nekoliko svojih kolega. Od tada pa do danas tu ustanovu napustilo je još na desetine vrhunskih stručnjaka iz različitih razloga. Šta je bio vaš razlog zbog kojeg ste otišli?
Moje zanimanje je genetičar, ili molekularni biolog. Svojih više od 20 godina karijere sam posvetio aplikaciji genetike u različitim granama medicine. Moram odmah na početku reći da što se tiče mog odlaska sa KCUS-a, da o tome nisam htio puno govoriti tada kada se to dešavalo, pa neću ni sada. Odluka o napuštanju nekog posla je ultimativno lične prirode, smatra li neko da li može, ili ne može, dati najbolje od sebe pod novonastalim uslovima. Ja puno radije pričam o poslu koji smo u ove protekle tri godine napravili u “Alea” genetičkom centru, tome koliko sam zadovoljan urađenim, i ponosan na kolege i ono što smo zajedno postigli.
Vaš rejon zanimanja i djelovanja posebno je došao do izražaja u vrijeme pandemije koronavirusa. I vi lično, a i ustanova u kojoj radite, stavili ste se maksimalno na raspolaganje. Koliko je opasan koronavirus? Da li smo u međuvremnu razvili neku vrstu kolektivnog imuniteta?
Korona virus sa kojim se mi danas susrećemo se zove CoV-19, ili SARS CoV 2. To je važno napomenuti, jer postoji veliki broj virusa iz familije coronidae, koji cirkuliraju populacijom oduvijek, izazivajući simptome slične gripi. Ovaj sada je novi i naučni dokazi pokazuju u pravcu da se razvio od virusa iste familije koji napada slijepe miševe. CoV – 2 u posljednjim danima pokazuje svoje pravo lice, a to je da se izuzetno lako prenosi sa čovjeka na čovjeka, nešto što je njegovim rođacima SARS-u i MERS-u uvijek predstavljalo problem, ali su generalno njihovi simptomi puno lakši i smrtnost neuporedivo manja, nego kod navedenih virusa. U početku pandemije su statistike bile sastavljane od dostupnih podataka, koji su se najčešće odnosili na hospitalizirane slučajeve sa komplikacijama, pa su inicijalne pretpostavke smrtnosti za ovaj virus bile iznimno visoke. Sada smo svjedoci da većina zaraženih prolazi sa lakšim simptomima koji se ni po čemu ne ralikuju od obične prehlade. Ipak, dvije stvari moramo držati na umu: prva je da spomenuta lakoća transmisije sa čovjeka na čovjeka garantuje ogroman broj zaraženih, pa će pravilom velikih brojeva i broj komplikacija i težih kliničkih slika biti veći, kao i to da je broj komplikacija na 1000 slučajeva ipak veći od uobičajenih respiratornih infekcija. Da li će doći do korigovanja ovih brojki kako se statistički bazen bude širio ne znamo, ali za sad je tako.
Pitanje kolektivnog imuniteta je predmet debate u naučnim krugovima već nekoliko mjeseci, i ne možemo reći da imamo neke čvrste eksperimentalne dokaze, za sad smo osuđeni na indicije.
Vašu spremnost da pomognete nisu svi baš najbolje prihvatili. Svoje resurse stavili ste na raspolaganje Općoj bolnici u Sarajevu, no umjesto da se saradnja razvija i da je svi pomognu, vama u haosu pandemije dolazi kantonalna inspekcija. Po čijem nalogu i zašto je inspekcija bila kod vas?
To su zaista bile neke čudne stvari koje su se dešavale za vrijeme potpunog karantena u Bosni i Hercegovini. Mi imamo samo riječi hvale za naše kolege iz Opće bolnice i sa njima nastavljamo saradnju. Zašto je inspekcija dolazila u momentu kada smo bombardovani instrukcijama da se ostaje kući i ko je to tražio od njih u takvim uslovima, to je odlično pitanje za ljude koji potpisuju naloge. Mi smo koncentrirani na naš posao.
U pojedinim medijima pojavio se tada i pokušaj diskreditovanja vas i vašeg rada. Kako to komentarišete?
To ne komentarišem, njima na čast. Svaka struka ima svoj kodeks, a pridržavanje je opet na kraju stvar odluke pojedinca koji se tim bavi. Na to se misli kada neko kaže da posao obavlja časno i pošteno. Puno radije ću reći da je velika većina medijskih kuća i novinara koji su sa mnom bili u kontaktu proteklih mjeseci svoj posao obavljali maksimalno profesionalno, a ja sam se trudio da im budem uvijek na raspolaganju, bilo za izjavu ili za preporuku.
I za kraj recite nam kako vi vidite sistem zdravstva kod nas? Koji su najveći nedostaci i kako ih popravljati?
To je jako složeno pitanje. Procjene efektivnosti i efikasnosti nekog sistema, zdravstvenog ili bilo kojeg drugog je složen posao koji obavljaju ljudi školovani za to, ja sam ipak samo genetičar. Ono što mogu i hoću reći je da je veliki broj doktora i medicinskih radnika iz BiH u posljednjih 50 i više godina, među kojima je i moj rahmetli otac, posvetio svoj život napretku medicine u Bosni I Hercegovini, da nam pacijenti ne moraju ići van BiH. To je i meni uvijek bio primarni cilj i mislim da je uvođenje novih metoda bilo nešto što je obilježilo moj protekli rad. Nažalost, svjedoci smo da nam se broj pacijenata koji se liječe van granica naše zemlje konstanto povećava, pa čak se susrećemo sa krajnje ironičnim situacijama da ljude izmještaju iz BiH, da bi ih operisali hirurzi iz BiH, samo u drugoj zemlji. Kao neko sa iskustvom i u javnom i u privatnom sektoru, slobodno mogu reći da je za to u velikoj mjeri zaslužan i nerješen odnos nadležnih ministarstava i fondova prema privatnim medicinskim ustanovama. Vi danas imate pregršt analiza i procedura koje se mogu uraditi u privatnim klinikama širom BiH, koje pacijenti uz dosta muke, ili nikako, refundiraju preko Fonda, dok su procedure za refundiranje tih istih nalaza i procedure koje se urade u inostranstvu jednostavnije, brže i generalno idu bez problema. Kao da u privatnim zdravstvenim ustanovama ne rade naši doktori i medicinski radnici, i kao da je nekome cilj da oni napuste ovu zemlju.
Ljudi imaju pogrešnu percepciju da je liječenje u javnim zdravstvenim ustanovama besplatno, a istina je zapravo da plaćanje samo ne ide preko pacijenta. To je i dalje njihov novac koji su uplaćivali i uplaćuju godinama u Fond zdravstvene zaštite, a nerijetko su pojedine analize ili procedure jeftinije u privatnim zdravstvenim ustanovama od cifre koju javne ustanove naplaćuju od Fonda.
