PUglješa Uzelac bio je bankar, političar, privrednik, sportski aktivista, zadnje godine radnog, a na žalost i životnog, vijeka proveo je u diplomaciji, bio je ambasador Bosne i Hercegovine u Sloveniji tokom rata i nešto malo nakon njegovog okončanja. Bio je gradonačenik Sarajeva u vrijeme Olimpijade, i ako ga današnji svijet po nečemu pamti, onda je to njegovo euforično, pomalo nezgrapno mahanje jugoslovenskom trobojkom na otvaranju ZOI. Ogromni Uglješa, bio je dvometraš i neloš košarkaš, sa neproporcionalno malom državnom zastavom jedna je od onih ikoničnih slika po kojima se pamti sarajevska Olimpijada, ne samo njeno otvaranje. (Evo prijedloga/savjeta za nove “gradske oce” (odnosno “majke”): ne znam koliko bivših gradonačelnika Sarajeva ima svoje ulice, ali je elementarni, civilizacijski red i ultimativna obaveza da ih dobiju svi, pa neka uz dogovor sa općinskim vlastima obave taj ne samo simbolički važan čin).
Uglješa Uzelac je bio veseo, rahat, žovijalan čova, krupni, a i veliki Krajišnik iz Bosanske Krupe, sa “golubijom dušom”, kako je takve orijaše opisivao njegov zemljak Branko Ćopić. Bio je predsjednik Košarkaškog saveza Jugoslavije u vrijeme ekspanzije ovog sporta, sredinom osamdesetih godina. Gledali smo skupa pobjedu košarkašica tuzlanske “Jedinstvo Aide” u finalu Kupa evropskih šampiona, bilo je zabavno, bučno, ali i informativno, Uglješa je znao svaki detalj iz karijere tuzlanskih djevojaka i njihovog briljantnog trenera Mihajla Mikija Vukovića koji je strpljivo, stručno i posvećeno više od decenije stvarao šampionke u Tuzli.
Na početku opsade Sarajeva Uglješa Uzelac je (uz Mirka Pejanovića) bio prvi koji je pozvao gradske Srbe da protestnom šetnjom pokažu neslaganje i otpor svojim agresivnim, odmetnutim sunarodnjacima koji su pretvorili grad u ogromni, mračni logor. Jednog od tih prvih ratnih mjeseci sjedilo je poveće društvo, kvalitetnih zajebanata i ljubitelja dobre kapljice, pa je neko upitao Uglješu kako to da se on, za razliku od mnogih drugih zvaničnika tog vremena, bez gubitaka u ljudstvu i karijeri izvukao iz afere “Agrokomerc”, a bio je direktor kreditno likvidne i živahne “Privredne banke Sarajevo” koja je kreditirala provincijsku megalomaniju Fikreta Abdića i njegovog poljoprivrednog koncerna.
“Znate kako je to bilo tih godina sa kreditima”, počinje priču Ljubiša, a iz zacakljenih očiju se vidi da priprema neku zvrčku, šegu, kalambur. “Nazove mene drug Hamdija Pozderac i kaže: Slušaj, druže Uglješa, treba Fikretu hitno kredit, par stotina miliona dinara, ne znam tačno, on će ti objasniti koliko i za šta mu treba. Pa, de pogledajder da se to što prije završi.”
Otpije Uglješa dobar gutljaj alkohola kojeg je izvjesni dobrotvor bio donio iz neiscrpnih crnoberzijanskih zaliha “CENEX-a” i organizirao sijelo za nas nekolicinu, pa nastavlja pripovijedati.
“Kažem ja, vidite druže Hamdija, svaka banka ima svoju proceduru za davanje kredita, treba nam predati pismeni zahtjev, pa elaborat o opravdanosti investicije, pa to sve ide na Kreditni odbor, pa kada prođe i to, tek onda ja dajem svoj sud…”
De Uglješa, ne zajebaji, ti to da kažeš Hamdiji u ta vremena, nema šanse, odletio bi u sekundi!”, neko mu upada u priču.
“Ma neee, ne kontate…,Ja to kažem u sebi, a u telefon izgovorim: Naravno, druže Hamdija, biće mi drago da pomognem Abdiću i ‘Agrokomercu'”, poentira Uglješa pa se počne nesputano smijati takvom silinom da nas je većinu prisutnih na pod povaljao!
JEDNUMLJE, NEKAD I SADA
Nije poznato da li je tadašnja Državna bezbjednost MUP-a BiH snimala razgovore Uglješe Uzelca i Hamdije Pozderca, ali Hakija Pozderac mi je malo uoči rata pričao kako je nakon političkog, uslijedio munjeviti i neočekivani silazak njegovog brata i sa životne scene. Jednog dana pozvao ga je Milan Uzelac, tadašnji šef Partije, u svoj kabinet i na svako Hamdijino odbijanje da prizna da je imao utjecaj na poslovanje Fikreta Abdića, puštao sa magnetofona dokaze, snimke njegovih razgovora, ne samo telefonskih, sa različitim osobama koje su potvrđivale opužbe o Pozderčevoj umiješanosti u “kontrarevoluciju”, kako se tada službeno kvalificirao kriminal u “Agrokomercu”. Pozderac je sniman i “pokrivan” i u kabinetu potpredsjednika Predsjedništva Jugoslavije! Nekoliko nedjelja nakon tog maltretiranja u kabimnetu šefa partije, Hamdija Pozderac je umro.
Kada ovih dana slušate Milorada Dodika, uz stidljivo tercanje premijera Republike Srpske Radovana Viškovića, kako samouvjereno, nadmeno i ne pretjerano stručno i uvjerljivo objašnjava zbog čega se ovaj entitet zadužio na Londonskoj berzi za novih 600 miliona maraka, teško ćete uočiti i jednu bitnu razliku u procesu donošenja i saopćavanja važnih odluka u odnosu na vrijeme komunističkog dogovornog jednoumlja. Milorad Dodik, koji je za dvdesetak godina svoje neprikosnovene, nedjeljive vlasti ovaj entitet doveo na nivo zaduženosti koji ga uvlači u dužničko rospstvo, a javne financije nezadrživo vodi ka bankrotu, nema nikakvu obavezu, niti potrebu da ikome objašnjava zašto je kamata za ovo zaduženje barem dvostruko veća nego što je mogla biti u neki drugim aranžmanima, bahato, sa visine, vlasti a ne znanja i stručnosti, dijeli lekcije kritičarima, vrijeđa opoziciju, ponižava i korumpira građane sitnim novčanim benefitima. Zagubio se u pričama o novim zaduženjima ministar financija u Viškovićevoj vlasti, koji je vjerovatno poput Uglješe Uzelca, nakon Dodikove kampanje izdavanja obveznica sebi u bradu rekao nešto u smislu “kakva neodgovorna baraba”, a u slušalicu ispalio divljenje Velikom Vođi, i potvrdio suglasnost sa njegovim novim odlučnim korakom naprijed, u financijsko-ekonomsku provaliju. Bankovno-financijske kompetencije Dodikove ekipe ne treba posebno analizirati: one su evidentne i općepoznate, dovoljno je baciti letimičan pogled na posmrtne ostatke “Bobar Banke”, ili “Pavlović banke”…
Suđenje optuženima za nabavku respiratora, Fadilu Novaliću, premijeru Federacije, njegovoj zamjenici i ministrici financija Ljerki Miličević, bivšem direktoru Federalne uprave Fahrudinu Solaku, te televizijskom voditelju i biznismenu Fikretu Hodžiću, vjerovatno će godinama čekati na pravomoćan epilog. Međutim, iz dosadašnjeg dijela procesa koji se vodi pred Sudom Bosne i Hercegovine tokom kojeg su uz svjedoke predočeni i dijelovi dokaza kojim raspolaže Tužiteljstvo BiH, bez ikakve ambicije da se prejudicira konačan ishod, ili (ne)krivica optuženih, moguće je prepoznati, pa i prilično pouzdano skicirati ambijent, politički, poslovni, stranački, stručni amboijent i model ptema kojem su predlagane i donošene konačne, izvršne odluke o ovom vitalno važnom i smrtno ozbiljnom poslu. Na osnovu dosadašnjeg svjedočenja 15-20 osoba koje su na različite načine i u manjoj, ili većoj mjeri sudjelovali u kupovini respiratora vrijednih preko 10 miliona maraka (apstrahirajući valjanosti nabavljene robe) kao i materijalnih dokaza (elekronske i druge komunikacije među optuženih i njihovih suradnika, podređenih i nadređenih) može se izvesti nekoliko relativno pouzdanih zaključaka.
Prvo, da je ovaj posao vođen u vanrednim uvjetima pandemije koronovirusa i da su odluke sa sastanka Vlade Federacije BiH sa medicinskim radnicima oslobodile glavne aktere budućih poslovnih operacija stanovitih obaveza koje su proistjecale iz zakona o javnim nabavkama. To je omogućilo da se sve javne nabavke odvijaju u konspirativnom ozračju, u zatvorenim krugovima kojim je takav model omiljeni, pa je jedini poznati biznis-plan. Drugo, da se od samog početka operacije nabavke medicinske opreme formiraju tri kruga sudionika u tom suspektnom poslu. Prvi se krug paralelne moći fomira oko premijera Fadila Novalića i sačinjavaju ga njegovi najbliži suradnici, članovi Viber-grupe “Gensek”, savjetnik Hasan Ganibegović, Edita Kalajdžić, generalna sekretarka Vlade i Bahra Džaka sekretarica kabineta: oni operativno-tehnički vode proces naručivanja respiratora i druge medicinske “galanterije”. (Nejasno je kako i zašto su, recimo, izostavljeni Novalićevi savjetnici Zlatan Hurtić i Goran Miraščija koji imaju određena ekonomska znanja i poslovne vještine? Možda je razlog što ih plaća ambasada Velike Britanije u BiH).
POTEMKINOVA SELA VESELA
Drugi krug je instititucionalni, i sačinjavaju ga Zavod za javno zdravstvo, Federalna Uprava Civilne zaštite, Agencija za lijekove BiH. Iz dosadašnjih svjedočenja i materijalnih dokaza vidljivo je da ekipa oko Novalića pokušava i uspijeva marginalizirati utjecaj ovih institucija i njihovih rukovodilaca. Solak, kojeg Novalićevi savjetnici omalovažavaju i nazivaju “glupanom”, od početka svog dugogodišnjeg mandata Civilnu zaštitu je podredio svojim kleptokratskim i avanturističkim ambicijama što su oni koji su ga držali na toj poziciji blagonaklono tolerirali. Ljerku Milićević, njegovu šeficu u Kriznom štabu, koliko se može vijdeti, marginaliziraju, a financijske transakcije dogovaraju i realiziraju premijerovi savjetnici, a potpisuje Novalić. Tragikomično je, a zapravo poražavajuće je bilo svjedočenje anesteziologinje iz Travnika, koju je njena prijateljica Bahra Džaka, sekretarica premijera Novalića, propitivala o kvalitetu pojedinih tipova respiratora, i čije mišljenje na kraju, naravno, nije uvaženo. Kao da je riječ o dvije drugarice koje raspredaju o nabavci sindikalne zimnice, proizvođačima turšije i ajvara, a ne sofisticitranih mašina od čijeg kvaliteta i referenci ovise životi hiljada ljudi. Protiv Aleksandra Zolaka, direktora Agencije za lijekove vodi se zasebna istraga jer je kao odgovorna osoba odobrio uvoz kineskih respiratora tek nakon što su oni dopremljeni na Sarajevski Aerodrom.
Treći krug okupljen oko nabavke respiratora je ona (ne)formalna struktura unutar i okolo Stranke demokratske akcije i poslovne zajednice klijentelisitčki sa njom povezane, od koje se u mrežu tužiteljstva (za sada) upecao samo Fikret Hodžić. On je do prije godinu dana poznat tek kao voditelj ubogih, prizemnih reality programa na jednoj televiziji i povremeni povratnik u rodnu Srebrenicu gdje je državnim poticajima pokrenuo biznis sa malinama. Ništa njega, ni stručnost, ni financijsko-poslovna solventnost, pa poslovne veze, nije prepopručivalo za milionski povlašteni biznis sa Vladom Federacije BiH. Presudne su bile bliske veze sa nekolicinom važnih, utjecajnih ljudi sa kojim ga se u početku samo u medijima, a kasnije i u istražnim radnjama Tužiteljstva BiH povezivalo. Kada je jedan od njih, Asim Sarajlić, formalno ražalovani potpredsjednik SDA, a suštinski i dalje ključni čovjek za “završavanje poslova” (uglavnom onih iz sive zone i kriminogenog karaktera) cijeli jedan radni dan, pa i duže, zadržan na ispitivanju u Tužiteljstvu BiH, u Centrali SDA je vladalo opsadno stanje. Šta će Asim priznati, a šta će prešutjeti, hoće li poštovati stranački imperativ Omerte, poštedjeti kumove (i kume) na vrhu hijerarhije, hoće li istražitelji iz njegovog IPhonea iščitati poruke koje ukazuju na gornje, i najviše slojeve odlučivanja o nabavci respiratora. I ne samo respiratora. Poput partizanske parole “ni zrna žita okupatorima”, i Sarajlić je odlučio da tokom isptiivanja ne da “ni slova šifre” svog iPhonea istražiteljima tokom višečasovnog rešetanja u Tužiteljstvu BiH. Svakako važno ime iz ovog kruga, pored Hodžića i Sarajlića je Naser Orić, kojeg su tužitelji također ispitali u svojstvu osumnjičenog, mada nije poznata njegova uloga, niti na koji je način eventualno bio uključen u posao sa respiratorima.
I na koncu, funkcionalno izvan, ali hijerarhijski visoko iznad svih pobrojanih političko-medicinsko-trgovačkih krugova nalazi se Institucija koju se u dosadašnjoj tužiteljsko-sudačkoj komunikaciji kolokvijalno tretiralo kao “ženska N.N.osoba”, koja u korespodenciji sa Novalićevim kabinetom nadmoćnim, dominantnim, naredbodavnim tonom određuje šta, ko i koliko će medicinske opreme nabaviti.
NAZOVI “NN” RADI SVEGA
Je li fatalna NN-ovka kojim slučajem supruga B.I., lidera jedne poltičke stranke, dosadašnji tok suđenja nije raspetljao, jer je najpozvanija osoba koja se o tome trebala očitovati, direktorica KCUS-a Sebija Izetbegović, tokom svjedočenja na suđenju Novaliću i ostalim, pokazala zabrinjavajući stupanj arogantne zaboravnosti i ciničnog selektivnog sjećanja. “Ja se ne razumijem u respiratore, ja sam stručnjak za drugu medicinsku oblast”, ponavljala je tokom suđenja direktorica KSUC-a.
Bahra Džaka, sekretarica Fadila Novalića (ona što se jaranici iz Travnika obraćala u vezi sa respiratorima) u istrazi je tužiteljima kazala kako je ponude za respiratore slala u kabinet direktorice Izetbegović, ali se naknadno na svjedočenju malo presabrala i bolje sjetila govoreći da je jednu ponudu, naslovljenu kao “Kanada”, o kojoj niko do suđenja ništa nije znao, Izetbegovićki poslala greškom.
Ima li ikakvih čvrstih i provjerivljivih dokaza za tvrdnje kako je moćni bračni par, Dvoglava Aždaha sa Poljina, bio politički i stvarni inspirator nabavke respiratora od strane marginalnog jebivjetra iz “Srebrene maline” i njegovih jataka, ili sve takve interpretacije ostaju u sferi nagađanja, špekulacija, kleveta i laži. Za sada nema opipljivijih dokaza, postoje tek difuzne osnove sumnje, što ne znači da ih nekada neće biti, ako se “steknu uvjeti”. Kakvi uvjeti? Razni i brojni. Ne postoji niti jedna ozbiljna, a javnosti poznata kriminalno-klijentelistička operacija u posljednjih dvije decenije, a da neki od njenih krakova, ili vertikala nisu, barem tangentalno, dodirivali familiju Izetbegović.
Nedavno aktueliziranje urbanističkog zločina kojeg je počinjen izgradnjom skaradnog naselja “Tibra”, bacio je malo više svjetla i istine na ulogu firme “Oki” u malverzacijama sa zemljištem, jeftinom kupovinom, pa skupom preprodajom parcela na kojima je biznsimen iz Kiseljaka Tihomir Brajković sagradio jedan dio te betonske džungle. “Oki” je naziv firme čiji je vlasnik Šefkija Okerić, predratni profesor geografije i akviziter knjiga, kojeg je ratno poznanstvo sa Bakirom Izetbegovićem lansiralo u orbitu velikih poslova i multimilionerskih tajkuna, preko unosnih poslova sa državom, javnim poduzećima, strankom. Okerića je SDA, odnosno Bakir Izetebegović, odmah nakon rata postavila za šefa Kantonalne Agencije za privatizaciju gdje su se i za one koji su ga tu postavili, a i za njegove ambicije pružale neslućene mogućnosti; ako razumijete šta sam htio reći. Danas je Okerić član Predsjedništva SDA, onog dijela kojeg predsjednik Bakir Izetbegović bira svojom diskrecijskom samovoljom, krug ljudi koji samo njemu odgovaraju, poput Bisere Turković, Fikreta Prevljaka…
Status Okerića u porodičnom gnijezdu bračnog para Izetbegović mogao se dugo vremena uporediti samo sa još jednim njihovim dragim prijateljem – Murisom Mujanovićem, samostalnim mesarom, kojem je Bakir Izetbegović lično, personalno i osobno povjerio grandiozan državni projekat koordinacije izvoza stotina tona junećeg mesa u Tursku. Bio je to dobrodošao peškeš Recepa Tayyipa Erdogana i poticaj razvoju domaće stočarske proizvodnje. Nakon dvije-tri godine, uglavnom uspješnog i profitabilnog izvoza u kojem su sudjelovali farmeri iz cijele BiH, stvar se zakomplicirala i skoro propala: Izetbegovićev porodični mesar navodno je “uvalio” Turcima sumnjiv kontigent junećeg mesa kojim oni nisu bili nimalo zadovoljni, jer su se pojedini konzumenti, navodno vojnici, žalili na kolektivno trovanje. Sve je manje-više zataškano, Erdogan je halalio prevaru, a Izetbegovići su se kotarisali svog dugogodišnjeg prijatelja i prepustili ga sa zadovljstvoim Elmedinu Konakoviću i Narodu i pravdi.
I tako indicija na idiciju, špekulacija po špekulacija, nakupit će se lijepa gomila afera, društveno štetnih poslova, poltičkih i ekonomskih skandala u kojima su pogrešne, krive, nestručne, pa “sitnospstveničke” odluke donošene sa vrha bošnjačke vlasti, od uskog kruga osoba kojima su institucije i procedure samo kulise i privid, Potemkinova sela, nužno zlo. Njihovi potčinjeni, partiotkratskom inercijom raspoređeni u administraciji, vladama, agencijama… poslušno i revnosno provode te odluke, ne postavljaju suvišna pitanja o eventualnoj štetnosti i mogućim posljedicama, povlađuju svojim gospodarima kao što su to bankarski direktori i drugi posilni činovnici komunisitčkim moćnicima prije 30-40 godina. Zašto, pitate se, danas za razliku od tog, totalitarnog, represivnog vremena, nema materijalnih dokaza, svjedoka koji bi razgolitili taj maligni, autoritarni model odlučivanja? Pa zato, valjda, što komunisti u posljednjoj fazi svojeg vladanja nisu tako efikasno pod kontrolom držali tajnu službu i njene šefove, kako ih danas drži lider SDA i njegova supruga. Osman Mehmedagić, višegodišnji direktor Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA-e) iako je bio sitna čivija u represivnom aparatu 80-ih godina na čijem je čelu bio Duško Zgonjanin, dobro zna šta znači kad se sluga okrene protiv gospodara. Zna to i Milorad Dodik: zato mu je već 20 godina desna ruka i nezaobilazan savjetnik Sredoje Nović, policajac kojem je vrhunac policijske karijere bila optužnica u predmetu “Agrokomerc”!
(START BiH)
