Rad zdravstvenih radnika i ljekara tokom pandemije dosta puta se našao na meti kritika građana. S druge strane, mnogi su ih nazvali “herojima u bijelom” te samo riječima hvale govorili koliko su požrtvovani.
Nekoliko puta o pritisku građana na zdravstvene radnike i ljekara govorila je i direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. A u posljednih nekoliko mjeseci kada je u Sarajevu bio zabilježen značajno veliki broj zaraženih od ovog opakog virusa mnogi su putem društvenih mreža komentarisali kako se pacijentima ne pruža dovoljno pažnje.
Elvin Pirija, medicinski tehničar iz Sarajeva oglasio se na svom Facebook profilu i u statusu koji je objavio govorio je upravo o tome koliko zdravstveni radnici se trude da svoj posao rade onako kako treba.
DVIJE MEDICINSKE SESTRE
Istakao je na samom početku kako ispričao je kako je u svojoj zadnjoj smjeni sa doktoricom i dvije medicinske sestre spašavao život jednom dedi.
– Neću nikoga ni kriviti, ni braniti. U ovom kontekstu, i u ovom postu, to me apsolutno ne interesuje. U ovom postu ću pisati o činjenicama, a ČINJENICE su ono čega ima najmanje na internetu zadnjih godinu i po. Krenut ću od moje zadnje smjene. Dedo, ’30-i neko godište, stalo mu je srce. Zašto, i kako, APSOLUTNO ME NE INTERESUJE. Sat i po smo doktorica, dvije sestre i ja radili CPR. Ko ne zna šta je to, GOOGLE!!! NIKO od nas nije rekao, pa star je, pusti, nemoj. NIKO! Uradili smo sve što smo mogli, sve po protokolima i mimo protokola, da pokušamo natjerati srce da radi, ali dedo nije preživio. NA ŽALOST! RAHMET MU DUŠI!!! I na žalost, nije dedo poenta ove priče. Poenta je što mi je žao što neko “vaš” za tih sat i po nije dobio času vode, što možda nije večerao, dobio terapiju, što je možda trebao gusku da mokri. ŽAO MI JE, I PONOVIT ĆE SE OPET! I to iz razloga JER JE TO NAŠ POSAO. Prioritet je život. Suho grlo, prazan stomak i mokar čarsaf se mogu pokvasiti, napuniti i promjeniti. Život kada krene da napušta covjeka, to je naš osnovni poziv, naša svrha. Naša, mislim na nas medicinske radnike. Lahko je biti “dobar” pacijent i “dobar” medicinar kada je sve potaman, kada nema smrti u blizini. “Maline”, vakcine, plandemija, čipovanje, putevi pacijenta, policijski sat, tužiteljatvo, otkazi, NE INTERESUJE ME! Nemam vremena za to. Odmaram se kada sam slobodan, da bi na poslu mogao da pružim svoj maksimum pacijentima koji me trebaju, istakao je Pirija.
U nastavku statusa navodi kako zdravstevni radnivi nisu obučeni za pandemiju te da to nisi učili u školi.
– INTERESUJE me pljuvanje po nama, koji godinu i po ostavljamo svoje zdravlje, svoje porodice i izlažemo sebe i njih pokušavajuci “vama” i “vašima” spasiti ŽIVOT! Sa svim ovim prethodno nabrojanim stavkama neka se bave nadležne institucije, dokoni “analitičari” i svi ovi silni ministri koji veze nemaju sa mozgom, niti šta trebaju da rade, niti šta moraju da rade.
MI NISMO OBUČENI ZA PANDEMIJU. Nismo to učili u školi, niti nam je neko predavao o tome. Radimo i učimo u hodu. I velika većina nas je spremna, željna i ima volje da uči i da se bori!
Supruga i ja ostavimo kući dvoje maloljetne djece i odemo u noćnu smjenu, da bi “vama” i “vašima” uključivali terapiju, prinosili času vode, pomagali da jedete, presvlačili vam posteljine i pidžame, DA BI POKUŠALI NATJERATI VAŠE SRCE DA RADI, AKO STANE. I ujutro, naslovi: “Zdravstveni radnici su ubice”, “Medicinske sestre na državnim jaslama nista ne rade”!
SRAM VAS BILO!
Ovo govorim u ime stotina časnih i poštenih zdravstvenih radnika, doktora, sestara, tehničara, laboranata, radiotehničara, servirki, radnica, vozača, portira koji su zbog pojedinaca, kojima se ne želim baviti, došli na loš glas, a DOSLOVNO, živote ostavljaju za pacijenta!
Činjenice, koje sam ja povezao, sabrao i zaključio, i iza kojih odgovorno stojim i koje bi trebao da objavi NEKO da bi običnim ljudima približio šta se dešava, kakva je ovo bolest, šta znamo o njoj, i šta radimo da bi pomogli ljudima:
ZVANIČNO, o ovoj bolesti se ne zna skoro NIŠTA! Istraživanje ovdje, istraživanje tamo, ovaj profesor rekao ovo, onaj rekao ono, ovaj institut objavio ovo, onaj objavio ovo! Taraba, treba nam zvanično stajalište, a ono ne postoji u svijetu, a ne u ovoj vukojebini u kojoj mi živimo.
Mlad, zdrav čovjek, 30ih godina, došao na nogama, umro za 2 dana u bolnici. KAKO?
Mlad, jeste. Zdrav? Ko to zna? Ko može tvrditi da taj čovjek nije imao neku bolest, urođenu ili stečenu, za koju nije ni znao, jer nije imao nikakve simptome?
TO NIKO NE MOŽE TVRDITI!, istakao je on.
BLAŽI SIMPTOMI
Navodi, kako ova bolest ima više različitih manifestacija.
– Prva je, bez ikakvih simptoma. Druga, blaži simptomi. Treća, teži simptomi, uključujući upalu pluća, ili povišene parametre koagulacije krvi koji za sobom povlače mogućnost tromboembolije.
Četvrta, teški simptomi, koje moram ponovno podjeliti u grupe:
a)teška infekcija respiratornog trakta,
b)teško oboljenje krvi i krvožilnog sistema i c)kombinacija ovog dvoga, koja dovodi do pete manifestacije, a to je smrt.
Prva i druga, preživljavanje je 100%.
Treća, ukoliko je oboljeli imao probleme sa plućima ili sa krvlju, moze biti fatalna. To zavisi od prethodnog oboljenja, starosti i opšteg stanja oboljelog i od vremena i načina kada i kako se pacijent počeo liječiti.
Četvrta, a) i b) opet najviše zavise od stanja pacijenta i vremena početka liječenja, i stopa smrtnosti je dosta visoka, c) pacijentu u najvećem broju slučajeva ne možemo pomoći.
Kombinacija koaguluma u oštecenoj krvi sa kombinacijom virusom uništenih pluca je u skoro 100% slučajeva fatalna.
Ljudi dođu u bolnicu sa saturacijom krvi ispod 60%. Normalna je od 95-98, rijetko kome je preko.
Jeste li vi svjesni koliko pluća moraju biti već oštećena da bi ljudskom biću saturacija bila ispod 60%? GOOGLE!!!
Hipoksija redoslijedom izaziva uznemirenost, razdražljivost, smušenost, pospanost i komu, na kraju i smrt.
Ovo pitam zbog fiksacije pacijenata, u narodu poznatom kao “vezali ga za krevet i ostavili”.
Kako pomoći covjeku koji ima saturaciju <80%, i koji ne želi da drži na licu masku sa kisikom? Jesnostavno, neće i eto. Moliti ga? To i radimo, svaki put. Prebiti ga? To ne radimo, nikad! Ostaviti ga, da tjera svoje i da umre? NE!
Evo, pitam vas, šta uraditi? A vrijeme odmiče, pacijent je u sve lošijem i lošijem stanju zbog hipoksije.
BRZO, ŠTA URADITI?
Dosta za ovaj put, pišemo se opet.
P.S. Samo da napomenem da sam medicinski tehničar sa srednjom školom, za ove što ne znaju. A ovo sve pišem da bi vam pokazao da nismo svi “na državnim jaslama” i da pacijente gledamo kroz bombonjere, nego da imamo svoj život, svoj stav, svoj odnos prema pacijentima i njegovom životu i zdravlju.
SRAM VAS BILO!
P.S.S.
Ko zeli, neka podijeli tekst, bilo bi mi drago, napisao je Pirija.
