Piše: Senad Avdić, Slobodna Bosna
Jednu od najzlokobnijih rečenica koja je dospjela u zatrovani javni prostor tokom ratova 90-ih godina i dodatno ga zamutila krvavim naplavinama, izgovorio je Smiljko Šagolj, nekadašnji medijski dželat komunističke vrhuške u BiH, a kasnije autor televizijskih potjernica za potrebe režima Franje Tuđmana. Izvještavajući o zločinu kojeg su pripadnici Armije BiH počinili nad Hrvatima tokom 1993. godine, Šagolj je prilog završio (zl)osvetničkim pokličom: “A Muslimani su i dalje u Makarskoj”.
ZAHIRAGIĆEVO ŠAGOLJANJE
Stotine hiljada bosanskih izbjeglica u Hrvatskoj, a ne samo Makarskoj, pravilno je razumjelo Šagoljevu morbidnu prijetnju i ukoliko nisu tada odselili u “treće zemlje”, nego ostali živjeti u susjednoj državi, nastavili životariti u pojačanom, neprikinutom strahu da će jednog skorog dana omrknuti, a osvanuti neće…
Trideset godina kasnije, u Sarajevu, jedna ništa manje maligna šovinističko-agresivna hulja, također najgoropadniji lajavac u funkciju jednog štetočinskog političkog projekta, izgovara gotovo identičnu poruku zla i mržnje prema gostima ovog grada i ove zemlje. Haris Zahiragić, pravnik kojeg je izmislio, izoštrio i prigrlio Bračni Par sa Poljina, nasilnik koji je svoje sporove i prijepore uglavnom rješavao čakijom, protestvujući na sjednici Skupštine Kantona zbog odbijanja Vlade da skrati trajanje policijskog časa kako bi postači “nakon iftara mogli u kafani popiti i sok” optužio je ministra zdravlja Harisa Vrnića za “antiramazanski” i antimuslimanski režim protivpandemijskih mjera u Kantonu. “Iftari ne mogu, a može pun grad srbijanskih turista”, poentirao je robusni lider Bakir-jugenda Zahiragić nepogrešivo parafrazirajući perjanicu Tuđman-Gebelsovštine, Smiljka Šagolja.
Koji srpski turisti vršljaju po Sarajevu, kakve veze njihov boravak ima sa trajanjem policijskog sata i kako ih je samoproglašeni Gazija Zahiragić nanjušio i identificirao, nismo uspjeli saznati? Zvanični podaci turističkih agencija i nezvanične odokativna procjene ovih dana svjedoče o (više nego) dobrodošlom blagom rastu turističke posjete glavnom gradu BiH, naravno, u odnosu na prošlu godinu kada je pandemija uništila turističku privredu svugdje, pa i u Sarajevu. Novinarske ekipe svjedoče o organiziranim grupicama znatiželjnika-namjernika, najviše iz Turske koji bazaju Baščaršijama sa mobitelima pripremljenih na gotovs. Od organizirano pristiglih turista iz Srbije (je li u njih poslanik SDA ubrajao sandžačke Bošnjake?), mediji su zabilježile manju grupicu sumnjivaca koji su početkom nedjelje privatnim zrakoplovom, skroz samozatajno i u konspiraciji, dakle sumnjivo, sletjeli na sarajevski aerodrom i zaputili se prema Visokom. Aerodromske vlasti identificirali su ih kao Đoković Novaka, Jelenu, Stefana i Taru. Ali njih je bilo dovljno da bi napunili Visoko, a kamo li Sarajevo.
Isto jutro kada je SDA-ov Gazija Zahiragić rigao šovinistilčku verbalnu stihiju u svoj lap-top na online sjednici Kantonalne Skuštine, kamere Televizije Srbije zabilježile su zanimljiv događaj u srbijanskom gradiću Ljuboviji čije su ulice od ranog jutra bile “pune Bosanaca”. Nije se radilo o turistima, nego u rudarima iz Olova, njih 30-ak koji su stigli da se vakcinišu na lokalnom medicinskom punktu. “Vakcina me nakon više od godinu dana ponovo čini slobodnim čovjekom”, govori reporterima RTS-a kršni rudar Džemal Aldibašić, a njegov jaran Amir Avdić kaže da će za tridesetak dana kada u Ljuboviji bude i revakcinisan moći serbez da ide na odmor, na more, vjerovatno.
Nije poznato koliko je ljudi iz BiH, odnosno Federacije BiH, ili, hajde da preciziramo – Bošnjaka, u posljednjih nekoliko mjeseci u Srbiji primilo jednu, ili dvije vakcine protiv smrtonosnog virusa. Ono što je lako izračunati jeste da je Srbija osigurala više vakcina za narod kojem, eto, pripada Haris Zahiragić, nego što je to učinila vlast čiji izvšno-operativni špic predstavlja stranka čija je vedeta taj napuhani nasilnik. Kolika bi smrtnost u bolnici njegove stranačke šefice bila da se građani Kantona nisu, u nedostatku vlastitih, spašavali vakcinama koje je donirao Aleksandar Vučić, ili sami u nepreglednim kolonama čekali da ih prime u Beogradu. Da li je među Beograđanima bilo onih kojima se nije baš potpuno svidjelo što im je tokom nekoliko vikenda grad bio “pun Bošnjaka”. Sasvim sigurno jeste, ali takvi ne sjede u vrhu vladajuće stranke, niti parlamentima, niti su u prilici javno širiti mrziteljske strasti.
RADO SRBIN IDE U TURISTE
Vlada Kantona Sarajevo, lišena bilo koje druge mogućnosti da se zahvali vlastima i medicinskim radnicima Srbije, ponudila im je turističke vaučere i pozvala sve one koji su sudjelovali u ovoj plemenitoj, dobrosusjedskoj akciji vakcinisanja da besplatno borave u Sarajevu tokom narednih mjeseci. Poruke Harisa Zahiragića svakako ih neće ohrabriti da dođu u Sarajevo i prihvate ruku zahvalnosti njegovih građana.
Ali, ohrabrit će, nesumnjivo, i ljude iz Srbije, kao i iz cijelog svijeta da posjete Sarajevo i Bosnu i Herecgovinu poruke bezuvjetnog, požrtvovanog prijeteljstva koju već godinu dana otvoreno i dobrodušno razmjenjuju “Šeširdžija” Semir Osmanagić i gospodar svjetskog teniskog Panteona Novak Đoković. Ne ulazeći u njihove zajedničke afinitete, simpatije, uvjerenja i zablude, jer je sve to skupa između njih dvojice: da se poslužimo stihovima Arsena Dedića iz genijalnog ratnog dueta sa Kemalom Montenom, “zaštićeno tankom koprenom prijateljstva, koje je uvijek nerazjašnjen slučaj”. Sarajevo, sa dogmatskim terorom neotesanih klerošovinista kao ustrajnom ideološkom, političkom, socijalnom strukturom, već godinama opasno visi na litici autarhične, zatvorene kasabe, koja nema ni brata, ni druga, ni prijatelja. Ta je struktura udaljila Sarajevo od svojih prijatelja, ali i od njegovih stanovnika, jer malo ko uspijeva naći mrvicu razumijevanja i sklonosti za ovakav grad kakvim ga pozicioniraju i ispunjavaju panislamistički ksenofobi, pri tom lakomi na tuđi novac, imovinu i duše. Grad u kojem su prije 20-30 godina besplatno i sa entuzijazmom pjevali Bono Wox, Bruce Dickinson, Joan Baez, Manu Chao…pretvoren je politikom trgovine, šverca i pohlepom mladomuslimanske mladunčadi u provincijsku meku za balkanske tezgaroše koji iz njega odlaze sa bisagama novca poreskih obveznika.
Za zadrti nacionalizam, kao pojedinačnu i kolektivnu paranoju, kako ga je ocijenio Danilo Kiš, nedohvatljivo je i neprobavljivo srdačno i radosno prihvatanje drugog, suradnja, pomoć, solidarnost, ljudskost. Ono čega smo posljednjih dana bili svjedocima, ne samo mi ovdje nego i cijeli sportski svijet: da najbolji bosanskohercegovački teniser Damir Džumhur vježba u Beogradu na teniskim terenima u vlasništvu Novaka Đokovića, dok istovremeno najbolji teniser u povijesti ove igre, Novak, marljivo vježba na terenima Sportskog centra “Safet Zajko”, nekadašnje kasarne JNA u Rajlovcu. Nakon nedjelja i mjeseci tokom kojih je Sarajevo u svjetskim medijima od Amerike do Španjolske tretirano kao evropski Wuhan, patnje, smrti i očajna bespomoćnost njegovih stanovnika upoređivane sa onim ratnim, iz glavnog grada BiH u svijet odlaze snimke i fotografije koje govore o njegovoj otvorenosti, gostoprimstvu i toplini.
…A rudari Muslimani (zahvaljujući vakcinama iz Ljubovije) i dalje u Makarskoj!, piše Slobodna Bosna.
