Sve veći otpor intelektualaca i studenata u Srbiji protiv Vučićevog autoritarnog načina vladanja, medijskog hipnotizoranja narodnih masa i lobotomije koja se svakodnevno vrši nad slobodnomislećim građanima, kao i priblizavanje sudbonosnog trenutka kada će Srbija i zvanično priznati Kosovo koje će dobiti stolicu u UN, svaki put “natjera” Vučića da dođe na bildanje političkog ega kod Dodika, na jedino mjesto gdje ne mora klimati glavom i slušati, nego moze naređivati, sanjati, prekrajati granice i istoriju, i poput zanesenog djeteta koje se voli igrati s lego kockicama, praviti puteve i aerodrome.
Piše: Arduana Memić
Još je jedino nedostajala najava budućeg košarkaškog trenera da će negdje u RS-u biti izgrađen “najveći kampus za mlade košarkaške talente”?! S druge strane, da zamišljeni igrokaz ne bi propao, svoju ulogu, po ranije pripremljenom i više puta viđenom scenariju, odigrao je i razdragani domaćin, Milorad Dodik. Vise kao statista, a manje kao glumac koji izgovara tekst, pokušao je ekonomsku regresiju i neupravljivost zdravstvenim i socijalnim problemima u bh. administrativnoj jedinici-entitetu RS, zasjeniti sa dvije neistinite, zlonamjerne i populističke izjave koje su bile uvertira za tragikomične monologe glavnog glumca iz Srbije o svesrpskoj ljubavi, aerodromima, “srpskom” gradu Trebinju i srpskom piscu Mehmedu Meši Selimoviću. O Dodiku i njegovim izjavama ne treba puno pisati. Deja vu. Može se samo sa žaljenjem konstativati da je, umjesto dostojanstvenog predstavljanja suverene BiH čiji je član Predsjedništva, dakle isti po rangu Vučiću, opet izabrao ulogu trbuhozborca i megafona velikodržavnih ideja za koje zna, jer ima dovoljno političkog iskustva, da se nikada neće ostvariti.
Svima je, osim zanesenom Dodiku, jasno da je njegova izjava da “RS i Srbija egzistiraju kao dvije države”“, lišena dodira sa stvarnošću i u potpunom sukobu sa činjenicama, međunarodnim pravom i nepromjenjivim principima međunarodne politike koju diktiraju velike sile. Zbog toga se ovakva besmislena izjava kojom pokusava negirati državnost BiH, a imajući u vidu činjenicu da je on ipak, aktuelni član Predsjednistva BiH, može jedino smatrati institucionalnim govorom mržnje i jasnim izrazom kratkovidne i destruktivne nacionalističke politike i mitomanije. Istinitost ovakve arogantne izjave je lako provjeriti odgovorom na jednostavno pitanje: da li Dodik, kao predstavnik njegove “izmišljene države RS”, može naći relevantnog sagovornika ili otići u zvaničnu posjetu bilo kojoj međunarodno priznatoj, suverenoj i demokratskoj državi na čitavoj planeti. Ne. I upravo se u tome ogleda sva tragikomičnost ovakvog populizma, kao izraza poniznosti i dodvoravanja dragom gostu iz Srbije. Dodiku je dakle, naređeno da i dalje sije iluziju da je RS država, u uzaludnom pokušaju da nametne antibosanstvo kao dominantan politički trend, ne samo u manjem entitetu, iako je svima jasno da je riječ o uskostranačkim ciljevima i ambicijama, i stvaranju privida da su RS i Kosovo pandani koji se, po Dodikovoj zamisli, odnosno Vučićevoj galimatijas viziji razmjene teritorija, moraju rješavati u paketu. Dodik zna, ali to naravno, ne smije javno da kaže, pogotovo ne u prisustvu predsjednika države “u koju je zagledan”, da ne postoji nikakva poveznica između statusa Kosova i RS-a, da je to što izgovara potpuna besmislica i pravni nonsens, i da se međunarodno priznate granice Bosne i Hercegovine nikada neće promijeniti.
Istovremeno je svjestan da bi bilo kakav pokušaj prekrajanja granica bilo gdje na Balkanu bio početak procesa i događaja s nesagledivim pisljedicama, a u slučaju BiH to bi značilo poništavanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, nastavak državnog i teritorijalnog kontinuiteta BiH, a kraj entiteta RS-a. Dodik to zna, ali mora izgovoriti tekst koji je dobio od glavnog gosta i scenariste. O tempore, o mores! Ali, igrokaz ne prestaje sa ovakvim Dodikovim izjavama. Naprotiv, predstava za javnost, nolens volens, tek počinje sa Vučićevom graditeljskom i nacionalističkom inspiracijom. I uvijek kada se slušaju ili čitaju izjave poput Vučićevih, o aerodromima i srpskim gradovima diljem Balkana i na teritoriji suverenih i multietničkih država, što je klasični vid nedopustivog miješanja u unutrašnje stvari drugih država, treba se sjetiti onoga sto je o srpskoj politici i srpskim političarima rekao Dobrica Ćosić: “mi Srbi lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”. A Vučić je izgleda odličan učenik “oca nacije”.
“Trebinje je jedan od najljepših srpskih gradova”, poručuje bez imalo stida predsjednik susjedne drzave. Trebinje je zaista divan grad, ali nije srpski nego bosanskohercegovački, pripada svim građanima bez obzira na etničku pripadnost i jedan je od centara multietničkog prozimanja različitih kuktura i civilizacija. Brojni spomenici po kojima je Trebinje regionalno prepoznatljivo su izgrađeni u osmansko vrijeme dakle, pripadaju islamskoj graditeljskoj civilizaciji: od Arslanagića mosta i stare džamije do Resulbegovića kuće, dok su duhovni i pisani spomenici izraz višestoljetnog kulturnog identiteta Bošnjaka koji su u toku posljednje agresije, iz Trebinja etnički očišćeni. I zato Trebinje nije, i nikada neće biti srpski grad. I to bi Vučić, kao najbolji student, trebao da zna. I da, do narednog nacionalnog performansa, svakako nastavi citati bh. pisca Mešu Selimovića.
(PRESS)
