Zatvaranje Kantona Sarajevo koje nas očekuje u periodu od petka do ponedjeljka izazvalo je brojne reakcije.
Na Facebook profilu svoju reakciju podijelila je i Nejra Latić Hulusić napisavši:
U kafanama i šišahanama u Sarajevu rade magistri i magistrice likovnih umjetnosti, jezika, društvenih nauka, a upoznala sam i darovite studente završnih godina medicne. Naše slikarice, kipari, pisci, historičarke i biologičari u ponoć, umjesto da pod mjesečinom pišu i vajaju, čiste kafe aparate i podove kako bi sebi priuštili još jednu stanarinu u Sarajevu i možda, zdravstveno osiguranje. Nije rad u kafani nečastan posao, to je težak hljeb, ali ne vidim kojim se patriotizmom busaju u prsa oni kojima diplomirani umjetnici, naučnici i sportisti služe limunade.
Ja ne znam ni jednu zemlju na svijetu koja kada govori o sebi nabraja ministre i članove općinskih vijeća, te kantonalnoh odbora stranaka. Znam mnogo zemalja za koje se kaže: Domovina Kundere, rodni grad Mikelanđela, omiljeno ljetovalište Van Gogh-a, mjesto gdje stanuje tetka Zinedina Zidana…
Eh, kako su nam kafane i tržni centri postale okosnica privrede u kantonu, zašto nam društvom upravljaju ugostitelji, a turiste nismo očima vidjeli godinu, zašto nećete vidjeti umjetnike na ulici, zašto na ulici nema potlačenih radnica i radnika tržnih centara, gdje su ugostiteljski radnici i gdje su im doprinosi? Zašto nema bunta potplaćenih medicinskih radnika, gdje su studenti?
Sjedite sad za vikend na livadu pogledajte u horizont pa se zapitajte čega i koga nas je strah? Gdje nam je nada? Postoji li ova zemlja više? Kuda idemo i ko nas vodi tamo?
