Kazuju da je odlaskom Đorđa Balaševića umro i jugoslovenski kulturni prostor. Napokon i zauvijek. Đorđe je zaista bio jedna od posljednjih javnih ličnosti jednako uvažavan u svim ovdašnjim zemljama, jednako uvažavan širom regije kako se danas eufemistički kazuje za područje nekadašnje zajedničke države.
Njegova poetika, muzika, proza, značila mnogo ljudima ovog prostora. Cijela generacija rođenih u doba SFRJ, pa čak u nekoj mjeri i osobe rođene netom nakon njenog raspada je voljela njegove pjesme, posjećivala njegove koncerte, čitala njegove knjige, slušala njegove besjede.
U Sarajevu se već pojavila ideja o tome da jedna ulica, most ili neki trg dobije ime po Đorđu Balaševiću. Sarajlije su vezane za Đorđa, a on je volio Sarajevo, Sarajlije i Bosnu i Hercegovinu. U najtežim vremenima za ovaj grad Đole je bio čovjek, ljudina.
Taj kulturni prostor koji je obilježio, između ostalih, i Đorđe, pamti se i po velikom uticaju tzv. sarajevske pop rock škole. Dok se bude odlučivalo o mogućoj Đoletovoj ulici , dobro bi bilo razmisliti i o posebnom obliku sjećanja na tu našu pop rock školu, o nekom načinu izučavanja tog zanimljivog fenomena šesdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Podsjetimo se da je jedan broj mladih ljudi, rođenih i odgojenih u ambijentu „melting pota“ tj. multukulturnog društva u kojem svi utiču jedni na druge, stvorilo umjetnička djela kojima se divila tadašnja zemlja od preko 20 miliona ljudi.
Za Sarajevo se često znalo reći da ne priznaje veličine. Vjerovatno je tako, tiče se individualnog pristupa i mentaliteta ljudi. Ipak, institucionalno sjećanje na taj period i konkretne ljude, procese i dešavanja je naša obaveza. Bilo je to svojevrsno zlatno doba naše zemlje, ekonomski razvoj se dešavao uporedo sa sportskim i kulturnim postignućima, vladao je optimizam i vjera u bolje sutra. Sve ono što krasi jedno društvo ekspanziji.
U narednoj etapi razvoja naše zemlje kao suverene i nezavisne države vrijeme je da povratimo samopouzdanje. Općepoznato je da porobljeni narodi, osvojene nacije, iz jasnih razloga gube samopouzdanje, zaboravljaju svoje uspjehe i vrijednosti, razvijaju pomiješane osjećaje netrpeljivosti i privrženosti svojim osvajačima. Tako i prosječni Bosanci i Hercegovci gledaju na Osmansko carstvo, Austro-Ugarsku, Jugoslaviju, a sad je vrijeme da malo više gledamo u „sebe“.
Postoje lijepe priče iz historije Bosne i Hercegovine koje smo tek počeli pričati. Mladi ove zemlje su ih željni, stalno im se govori o tome kako nismo jaki, nameću im se stereotipi iz susjednih zemalja prema kojima Bosna uvijek jadna i objektom odlučivanja drugih. Oni moraju znati da je ovo zemlja čiji su konkretni ljudi kroz različita historijska razdoblja obilježili vrijeme u kojima su živjeli i stvarali. Bilo da su bili vladari, vojskovođe, poslovni ljudi, umjetnici, sportisti, ostavili su trag iza sebe.
Sarajevska raja, pripadnici te čuvene sarajevske pop rock škole, su među tim ljudima. Sada, u ovo vrijeme u kojem se opraštamo sa velikim Đoletom i razmišljamo kako da mu se odužimo za ljubav i pjesme, možda je vrijeme i da nađemo dobar način da se prisjetimo ljudi koji su nas činili sretnim i ponosnim, a bili su dio nas, djeca naših ulica, mahala, trgova, šetnica i parkova. Neki muzej, institut, akademija, nešto..