U junu 2020. godine Evropska komisija (EK) objavila je tzv. Non-paper, odnosno polugodišnji izvještaj o trenutnom stanju u Poglavlju 23 (Pravosuđe i osnovna prava) i Poglavlju 24 (Pravda, sloboda i bezbjednost).
Kada je riječ o procesuiranju ratnih zločina, Poglavlje 23 predviđa niz mjera i aktivnosti koje bi trebalo da omoguće da se preporuke za veću efikasnost domaćih suđenja za ratne zločine adresiraju na adekvatan način. Mjere Vlade Republike Srbije za sprovođenje ovih preporuka definisane su Akcionim planom za Poglavlje 23, a ovaj polugodišnji izvještaj prikazuje da li je i koliki napredak Srbija ostvarila u njegovom sprovođenju. Ovaj Non-paper ukazuje da je Srbija i dalje daleko od napretka u oblasti ratnih zločina, iako je Poglavlje 23 otvoreno još prije četiri godine, objavio je Fond za humanitarno pravo.
EK je značajan dio ovog izvještaja posvetila oblasti koja se odnosi na ratne zločine. Izvještaj podsjeća na obavezu Srbije da sarađuje sa Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove (MRMKS), tako što će u potpunosti prihvatiti njegove odluke i presude. Naime, podsjećanje na obavezu pune saradnje sa MRMKS-om se prije svega dovodi u vezu sa javnim osporavanjem presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), ali i na ne-saradnju Srbije u vezi sa hapšenjem lica optuženih za nepoštovanje ovog suda – članova Srpske radikalne stranke, Vjerice Radete i Petra Jojića.
Kada je riječ o regionalnoj saradnji u procesuiranju ratnih zločina, u izvještaju se navodi da je uzajamna saradnja i dalje izuzetno ograničena kada je riječ o predmetima ratnih zločina, kao i da saradnja sa Hrvatskom nije dovela do vidljivih rezultata, te se podsjeća da Srbija još uvijek nije priznala presudu suda Bosne i Hercegovine (BiH) u kojoj je osuđen Novak Đukić, koji živi u Srbiji.
Izvještaj dalje ukazuje da je implementacija Nacionalne strategije za procesuiranje ratnih zločina (Nacionalna strategija) nastavljena sporim tempom. Iako tekuća strategija ističe krajem 2020. godine, pripreme za novu strategiju još uvijek nisu u toku. Posebno se ističe da dosadašnji zvanični izvještaji o sprovođenju ove strategije ne sadrže preporuke koje bi trebalo da adresiraju izazove koji se javljaju tokom njene implementacije.
Objavljivanje informacija na zvaničnoj internet prezentaciji Tužilaštva za ratne zločine (TRZ) u posljednje tri godine se u ovom izvještaju ocjenjuje kao pogoršano.
Izvještaj ukazuje i na statistiku rada TRZ-a, navodeći da je tokom 2019. godine ovo tužilaštvo podiglo optužnice protiv ukupno četiri lica, od čega su tri predmeta ustupljena iz BiH. Takođe se podsjeća da su većina optuženih lica nižerangirani pripadnici policije, vojske i paravojnih snaga. Srbija i dalje ima preko 2.500 predmeta u fazi predistrage.
Izvještaj zaključuje da vlast i dalje pruža podršku, kao i javni prostor, osuđenim ratnim zločincima, te da dozvoljava govor mržnje. Negiranje genocida u Srebrenici se nastavlja od strane pojedinih poslanika bez posljedica, a parlament takođe nije donio odluku u vezi sa prestankom mandata Vojislava Šešelja, koji je osuđen pred MKSJ-om.
Izvještaj zaključuje da su za prevazilaženje nasleđa prošlosti potrebni smislena regionalna saradnja i dobrosusjedski odnosi, a da je za konstruktivno njegovanje povjerenja, dijaloga i tolerancije u regionu potrebno izbjegavati akcije i izjave koje su suprotne ovim ciljevima. Ovo uključuje i odavanje počasti žrtvama.
Kada je riječ o potrazi za licima nestalim tokom oružanih sukoba, izvještaj podsjeća da se u regionu i dalje traga za 10.027 osoba. Naglašava se da je porodicama nestalih lica i dalje potrebna podrška koja bi bila sveobuhvatnija od one koja je trenutno dostupna, a takođe se naglašava da je potrebno ojačati kapacitete državnih organa nadležnih za traženje nestalih lica. Osim navedenog, izvještaj konstatuje da je tokom 2019. godine pokrenuta izrada zakona o nestalim osobama.
U izvještaju su pobrojani svi problemi na koje već duže vrijeme ukazuje Fond za humanitarno pravo: da je implementacija Nacionalne strategije spora, te da iako se primjenjuje duže od četiri godine, nije ostvarila svoj cilj – efikasnije procesuiranje ratnih zločina; da je TRZ nastavilo dugogodišnju praksu podizanja malog broja optužnica koje su rezultat sopstvene istrage; da se optužnice podižu isključivo protiv nižerangiranih, direktnih počinilaca; da regionalna saradnja nije na zavidnom nivou; da vlasti u Srbiji reinterpretiraju sudski utvrđene činjenice pred MKSJ-om i podržavaju osuđene ratne zločince.
Zaključci izvještaja u potpunosti odgovaraju stanju u oblasti koja se odnosi na procesuiranje ratnih zločina u Srbiji – dugogodišnji skromni rezultati rada institucija nadležnih za procesuiranje ovih zločina, bez aktivnosti usmjerenih na efikasnije procesuiranje, ne mogu dovesti do uspostavljanja vladavine prava u Srbiji, pomirenja u regionu i pravde za žrtve.
