Svi koji vole ovu zemlju dobro pamte tenkovske pucnje u simbol Mostara i jedan od simbola Bosne i Hercegovine. Snimci kamenih dijelova Starog mosta koji padaju u hladnu Neretvu dubuko su urezani u memoriju građana Mostara.
Pucanj je došao sa zapadne strane, a rušenje mosta je samo jedan od niza razloga, zašto je, građanima Mostara, koji su najteže trenutke u povijesti grada proveli na istočnoj strani, teško prihvatiti gradonačelnika sa zapadne.
Većina građana istočne obale Mostara, suzdržan glas dvije gradske vijećnice Naše stranke, doživjeli su kao još jedan pucanj i šansu da istok napokon dobije priliku da izabere prvo ime grada. Vijećnice Irma Baralija i Boška Ćavar jesu bile suzdržane. Nesporno je da bi njihov glas za Zlatka Guzina značio da bi HDZ, u Mostaru ostao bez pozicije gradonačelnika. One nose teret, posebno Irma Baralija.
“Isporučile su Mostar HDZ-u”, – tvrdi se iz svih gnijezda SDA. Možda i jesu. Međutim, bez ikakve želje i namjere da se kreira bilo kakav alibi za Baraliju i Ćavar, valja nam se podsjetiti, kakva je to, koliko traje i koliko je snažna veza SDA i HDZ.
Zanemarit ćemo glasine, unutar same SDA, da je Salem Marić, još prije izbora, za sebe istrgovao mjesto predsjedavajućeg Gradskog vijeća. Snažna i duga, prirodna i kovalentna je veza SDA-HDZ. Nebitne su tu scene rušenja Starog mosta, uništenog Rondoa. Ko gleda više snimke britanskog bataljona iz spaljenih Ahmića. Nevažni su zločini iz Stupnog Dola, Han Ploče.
Kada se, 1996. godine formirala vlast, na način, da je SDA premijer, a HDZ ministar finansija, nisu bila važna svjedočenja iz Dretelja, niti sa Heliodroma. Kada su se u niz gradova i općina birale vlasti na način, ako je HDZ načelnik, onda SDA ima predsjedavajućeg vijeća, niko nije pitao za pretučene u Koštanoj bolnici u Stocu ili Vojarni Kiseljak.
Kada su u SBK, HDZ i SDA čerečili vlast, pola tebi-pola meni, niko više nije pitao za logor poluotvorenog tipa u mjestu Rotilj kod Kiseljaka. Nisu važni bili ni zločini Maturica, ni Apostola. Mjerila se i vagala samo vlast. Dijelili su HDZ i SDA, ne samo Mostar, nego, Travnik, Bugojno, Stolac, Čapljinu, Odžak, Kiseljak, Fojnicu, Busovaču, Bugojno, Gornji Vakuf, Jajce, Vitez i tako dalje i tako redom. Ko je pitao za preko 600 šehida, Gornjeg Vakufa, kada se pregovaralo o federalnim javnim preduzećima, ministarstvima, državnim agencijama.
Dugi su to odnosi, predugi. Snažna je to veza, presnažna. Kako se uspostavila 1996. godine, tako traje i dan danas. Pa i u Mostaru, i ima je, i kada je mi ne vidimo. Ništa se od 1996. godine nije promjenilo. Kuka HDZ na SDA. Kuka SDA na HDZ. Kukaju, nariču, galame, upiru prstom. Savršeni neprijatelji, parazitiraju, ali i hrane se jedni drugima. Svako ima svoju stranu. Niko ne dira ničije.
Ako neko iz hrvatskog korpusa, pokuša ostvariti odnos sa SDA, proglašava se izdajnikom hrvatstva. Isto tako, ako neko, iz bošnjačkog političkog tora, pokuša pogledati u HDZ, izdajnik je Bosne i bošnjaštva. Oni polažu pravo jedni na druge. To je već, iskonsko, običajno, ali i nasljedno pravo. Zato, ne dirajte SDA-u, HDZ, ali ne dirajte ni HDZ-u, SDA.
Baralija i Ćavar su žrtve vlastite političke naivnosti i ideala. Teško da njih dvije imaju neku dublju računicu. Oreol izdajnika ponijet će za nekoga drugog. Oni pravi, još uvijek sjede iza zavjese.
(PRESS)
