„25 godina je prošlo od jula mjeseca 1995. godine. Mjeseca u kojem se odigrao završni čin oružanog genocida nad Bošnjacima koji se desio u, i oko Srebrenice“, počinje priču za Press Amor Mašović.
Malo je onih koji nisu čuli o Amoru, o njegovoj ljudskoj veličini.
Rođen je u Sarajevu gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje, a planovi su bili da se bavi pravom, što je i studirao te kasnije i počeo raditi u toj struci. No kako je život i ono što nosi zaista nepredvidivo, Amor od 1992. godine prestaje da se bavi pravom i počinje da se bavi poslom koji će predodrediti njegov životni put sve do danas.
„Oružani genocid. Zašto koristim tu terminologiju? Zato što sam mišljenja da taj genocid drugim sredstvima traje i dan danas. Danas se on oslikava kroz trijumfalizam zločinaca i onih koji te zločine glorificiraju“, pojašnjava.
Amor je 1992. godine došao na čelo Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika. Nakon tog perioda, kada se, kako kaže, nadao povratku svojoj struci, dobio je poziv od prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine rahmetli Alije Izetbegovića koji ga je zamolio da pomogne svom narodu koliko može.
Ubrzo će pasti njegova odluka da ostavi po strani profesiju i staje na čelo Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine.
„Od tada pa do danas 7200 žrtava je pronađeno, identificirano nešto više od 7000, a ukopano ili će narednih dana biti ukopano 6880 žrtava. Pronađeni su u više od 150 masovnih grobnica – otprilike polovina tih grobnica su površinskog karaktera, a druga polovina otpada na one primarnog i sekundarnog karaktera. Srebrenica je nažalost vodeća općina u BiH po broju sekundarnih grobnica, što znači da su zločinci ušli u primarne grobnice, raznosili tijela žrtava i to je dodatni element monstruoznosti tog zločina genocida, koji je sam po sebi strašan“, kaže Mašović.
U Bosni i Hercegovini traga se za još nešto više od 1000 žrtava genocida. Neke od žrtava genocida pronađene su ne samo u BiH nego i u zemlji koja je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, tačnije u Srbiji – u Šapcu, u Sremskoj Mitrovici, pa čak i u Beogradu gdje su tijela žrtava doplutala rijekom Drinom odnosno rijekom Savom. Ono što je posebno važno pomenuti jesu i tzv. neidentifikovane ili “nn” žrtve. Takvih je gotovo 100 u mrtvačnici u Tuzli. One žrtve iza kojih nije ostao niti jedan živući član porodice koji bi mogao donirati krv u svrhu njihove identifikacije, odnosno oni koji su bili bez svojih porodica, koji su bili jedinci, nisu bili u brakovima, nisu imali potomstvo, braću, sestre, roditelje itd.
Amor je kroz svoj rad, kako kaže u mnogim slučajevima, stekao ne samo prijatelje već i članove porodice.
„Ulazim u njihove domove i oni posjećuju mene. Tako duga prisutnost, gotovo trodecenijska ostavila je traga na mene. Radeći i svjedočeći istine ovih porodica koje su izgovarali predamnom, i ja sam sam na izvjestan način postao bolji čovjek nego što sam to bio prije skoro pune tri decenije. Jednostavno ne možete, a da vas ne dodatkne sudbina majke koja je izgubila 6 sinova, muža, braću, sestre itd.
Te naše sudbine su se u proteklih 28 godina, koliko sam ja prisutan u procesu, najprije u procesu razmjene ratnih zarobljenika, a kasnije u procesu traganja za nestalim, na neki način ispreplele i mi smo danas ili jako dobri prijatelji ili usuđujem se reći i porodica“, emotivno zaključuje Mašović u svom razgovoru za Press.
Kažu da skroman čovjek teško govori sam o sebi, pa ćemo o Amoru Mašoviću pustiti da za kraj kaže Facebook objava njegove prijateljice Alme Čolo:
„Gledam ovog čovjeka danas. Svojim rukama prihvata tabute u Potočarima. Koliko li je posmrtnih ostataka pronašao, iskopao iz masovnih grobnica svih ovih godina? Više od 25 godina neumorno je posvećen otkrivanju istine o genocidu i ratnim zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini. Istinski patriota, borac za pravdu, borac za istinu. Osjećam neizmjerno poštovanje prema ovom velikom čovjeku. Malo je ljudi kao što je Amor Mašović.“
(Press)
