Odati počast žrtvama genocida, na način da krenete na vožnju biciklom dugu pet sati iz Sarajeva do Srebrenice – potez je vrijedan svake hvale. Tim povodom kontaktirali smo Igora Isanovića i odlučili se postaviti mu nekoliko pitanja, na koja nam je rado odgovorio i ustupio fotografije.
Zaljubljenik si u sportove, uspješan triatlonac, ali i ljubitelj fotografije. Šta od toga ipak voliš najviše?
Fotografiju bih od svega stavio na prvo mjesto, ona je iz hobija prerasla u uspješan posao od kojeg živim već dugi niz godina. Što se tiče sporta triatlon je u biti jedan sport sa tri discipline, a izdvojio bih biciklizam, jer u njemu baš uživam i volim to. Godišnje znam preći između 7 i 10 hiljada km biciklom. Pretežno vozim sam jer na taj način mogu da razbistrim svoje misli.
Odlučio si se za potez vrijedan hvale, turu biciklom od Sarajeva do Srebrenice. Odakle ideja i odakle želja?
I ranijih godina sam vozio biciklistički maraton Bihać-Srebrenica, kad god je to vrijeme dozvoljavalo. Ove godine sam planirao ići i imao vremena, međutim radi ograničenog broja ljudi radi trenutne situacije sa koronavirusom nisam bio u mogućnosti. Ideja da idem sam mi je došla prije nekoliko dana, problem je bio povratak, međutim prijatelj se javio i rekao da će doći po mene, a bio sam spreman i da se vratim nazad isti dan biciklom iako bi to bio jako dug i naporan povratak.
Sam put je poprilično zahtjevan, imate preći tri planinska prevoja, jako puno brda, ovih 150 km radim trening ali mi teren bude pretežno ravn ili blago brdovit i napravim tu i tamo pauzu par minuta, ali ovdje sam odlučio da ću voziti u komadu bez i jedne pauze, i na taj način odati počast za sve ljude koji su ubijeni tog kobnog dana.
Šta tebi lično predstavlja Srebrenica i potez za koji si se odlučio?
Čak iako nisam direktno doživio šta se tamo dešavalo, rat i djetinjstvo sam proveo u Sarajevu i nekako sam indirektno povezan sa Srebrenicom. Također imam veliki broj prijatelja iz Srebrenice i na svoj način, a to je ova vožnja, sam želio pokazati da nisu sami, da još uvijek mislimo na njih i da dok nas ima nećemo dozvoliti da se Srebrenica zaboravi.
I za kraj vozeći od Sarajeva prema Srebrenici može li se ostat fokusiran samo na vožnju ili kao fotograf stvaraš sebi slike u glavi tadašnjih dešavanja?
Spomenuo sam ranije da radim generalno treninge ovih dužina jednom sedmično, ali nije ni približno teško kao ovo. Noć prije nisam ni spavao kako treba, pomješane su emocije. Uvijek se išlo u velikoj grupi, sada sam išao sam. Svaki put uđem u Potočare dezorijentisan, suze same idu. Sjećam se prvi put kad sam išao 2015. godine kako su nas ljudi posipali laticama ruža, grlili, davali vode. Ove godine, mislim se, nema toga, bit će mi lakše. Ušao sam unutra i osjetio slabost u nogama, bio sam sam, nigdje nikoga, tišina. Želio sam da imam jednu fotografiju jer u putu nisam napravio ništa. Jednostavno iako jako volim fotografiju, skroz sam smetnuo sa uma taj dio u putu. Namjestio sam biciklo, spustio mobitel na travu i stavio timer koji je odbrojavao sekunde, međutim sjeo sam na pod i u glavi mi je bilo pitanje – Igore šta ti je, tebi stalo do fotografije? – i samo sam oborio glavu, sjedio tako par minuta u suzama ispred spomenika na kojem pise broj 8372, ustao, uzeo mobitel i otišao. Kasnije gledam u ovu fotografiju koja je nastala doslovno sama od sebe i bi mi drago da imam uspomenu sa ove vožnje. Kasnije me još jedan reporter fotografisao kraj spomenika. Ustupam vam obje, toliko imam sa ove vožnje i dovoljno je!
