“Otkako nam se desilo ono sa Dekijem, izgubio sam apetit zbog depresije. I ja, i moja Ana. Smršao sam jer ne mogu da jedem. Razmišljali smo oboje o drugom djetetu, i ne znamo. Nikad se gore u životu nisam osjećao. Ja osjećam to kao neku rupu u duši koja je nenadoknadiva. Svi mi govore: ‘Moraš da nastaviš dalje, moraš da napraviš drugo dijete…’ A onda mi razmišljamo, pa je krenula ta korona i sve ostalo. Ne zna čovjek šta da radi kad mu se tako nešto desi. Ja ne znam nikoga kome se tako nešto desilo. Baš u trenutku kada je on počinjao sa mnom da priča, kada smo pravili odnos oca i sina, počeli da razgovaramo, sve sa njegovom zapitkivanjima ‘a zašto tata ovo, a zašto ono’ – tad se to desilo. Opet pomislim, ima i gorih varijanti – da je stariji, sve bi bilo teže i teže. Ili barem ono – zaspao je i nije se probudio, barem se nije mučio…“, u nastavku svoje ispovijesti za Nova.rs priča glumac Srđan Žika Todorović, koji je prije tri godine doživio veliku tragediju, kada je izgubio trogodišnjeg sina Dejana.
Uvijek je jako teško pričati na ovu temu. Međutim, supružnici vrlo često krive jedno drugo kad se dese ovako teški gubici… Kako ste ti i Ana uspjeli da prevaziđete taj momenat?
Nije bilo ni govora o tome da se zbog toga raziđemo. Život je tu da se proživi zajedno. Krivim samog sebe. Normalni i zreli ljudi za takve stvari nikada ne krive onog drugog. Pitanje je da li smo uopšte mi krivi ili je takva sudbina. Ovo je prvi put da pričam o tome javno, ali rupa u duši uvijek će stajati. Ja inače pišem pjesmice samo za svoju dušu, ali to ne izdajem jer sam suviše stidljiv bubnjar… Ima i ličnih stvari, onako duboko ličnih. Ima jedna pjesma koja je posvećena baš Dekiju.
Kako si upoznao tvoju Anu, sa kojom si sada već dvije decenije?
To je bilo davne 1998. godine, a mi smo 21 godinu zajedno. Upoznali smo se na Adi Bojani. Do rata 1992. godine sam išao na ljetovanje u Hrvatsku, a onda sam sasvim slučajno provalio Adu Bojanu, koja je tada bila prazna. Niko nije ni mogao da uđe tamo jer su sve prodavali Njemcima. Njemačke agencije su imale pravo da prodaju sve bungalove. Desio se rat u Sloveniji, pa balvan revolucija i njihovi turisti su dobili preporuku da ne dolaze u Jugoslaviju. Došao sam tamo, vidio nešto prelijepo – rijeka se uliva u more, pjeskovita plaža, surf…
Da li si odmah znao da je Ana ljubav tvog života? Može li, uopšte, to odmah da se prepozna?
Da! Njen brat i ja smo se te godine družili non-stop. Rekao mi je da mu dolaze dvije sestre jednojajčane bliznakinje sa Cetinja. Jedna je plava, druga je crna. Sljedeći dan sam došao u kafanu gdje je on radio, a Ana je bila za šankom. Raspitam se kod njenog brata, ja joj priđem i kažem: “Zdravo, Ana, daj mi jednu tekilu”. Ona se zgranula što ja uopšte znam kako se zove. Tu smo počeli da se gledamo, ali niko nije imao muda od nas za startovanje. Puno nam je pomogao njen brat. Zapravo, da nije bilo njega, ništa se ne bi desilo jer ja nisam smio da je startujem. Njoj ne bi padalo na pamet da mene startuje. Uglavnom, bilo je to prvo ljeto najveće zaljubljenosti kada te ništa ne zanima nego samo to. Otišao sam za Beograd. Nisam joj se javljao četiri, pet dana. Ona je pomislila “Jao, klasika. Beograđanin je došao, zeznuo me je i neće mi se više nikad javiti”.
Pa jesi li na kraju ispao klasični Beograđanin koji voli da udara čežnju?
– Nije to bilo ništa namjerno, potpuna slučajnost. Imao sam neka posla. Nisam ja u tom fazonu da joj udaram čežnju. Tek sad shvatam na koje sam je muke stavio. Kad sam joj se javio, oduševila se. Od tada sam počeo da dolazim u Nikšić, gdje je studirala, i tako je to počelo. Zatim je ’99. krenulo bombardovanje, pa smo bježali. Moj tata je tad živio u Pragu jer je njegova supruga Amerikanka zbog sankcija morala poslovno da se preseli tamo. Tamo smo proveli šest mjeseci. Predivan je to grad.
Kada ste odlučili da se uzmete?
– Ana i ja smo bili u fazonu “šta će nam taj papir”. Međutim, poslije pet, šest godina zajedničkog života, njena porodica je počela da sumnja u mene. U Crnoj Gori je drugačija tradicija. Ako ste zajedno – vjenčajte se. Zapravo, to sam uradio da bi njeni i moji roditelji bili zadovoljni. Inače, nisu nas tjerali, ali uradili smo čisto zarad njihove sreće. Što se tiče našeg života, apsolutno se ništa nije promijenilo poslije tog datuma. Mi čak ni ne slavimo datum vjenčanja, već slavimo prvi poljubac.
Jesi li nekada došao u iskušenje da prevariš suprugu?
– Pa naravno, ko nije dolazio u iskušenje (smeh)? Ali nisam je nikad prevario. Kad sam s nekim, ja sam toj osobi vjeran.
Zanimljivo je da brakovi i veze sve kraće traju. Kako nešto traje dvije decenije?
– Sve moje djevojke su bile javne ličnosti, i to je trajalo maksimum dvije, tri do četiri godine. Kad sam upoznao Anu, koja je potpuno iz nekog drugog svijeta, nekako je profunkcionisalo. Ona je završila engleski kao prevodilac. Eto tako, život nas je spojio.
Tri godine prije nego što je Deki otišao, izgubio si i oca, koji ti je, kako si i sam govorio, bio jedan od najvećih prijatelja. Kada ti je Bora nakon svoje smrti bio najpotrebniji?
Uvijek mi je potreban. Za svaku težu ulogu prvo sam pročitao tekst, pa davao njemu, i onda mi je davao savjete. To je bilo prvih 20 godina, a kada sam stasao u glumca, onda je bilo manje toga. Svaki scenario koji sam odigrao on je prethodno pročitao. Da nije bilo njega, nikada ne bih postao glumac. Dok sam bio u vojsci u Mostaru, on je stalno svraćao da me posjeti. Kad sam poslije šest mjeseci završio obuku, došao je kod mene i donio mi tekst koji je igrao Dragan Nikolić u podrumu “Ateljea” i rekao da naučim najbolje koliko mogu, da se ne stidim drkanja i sperme. Njima je bilo fascinantno kako sam to odigrao, ipak je bila riječ o mastrubaciji.
Svake godine ljetuješ u Bigovi na Crnogorskom primorju. Šta te najviše veže za kuću tvog oca?
– To je naša porodična kuća. Imam maćehu Karolinu i sestre. Imam svoj sprat. Za 16 godina, ovo je prvo ljeto da nisam otišao zbog korone. To je oaza u kojoj sam opušten, u kojoj u gaćama mogu da odem do kafane. Niko me ne gleda i ne smara. Zamisli da u Budvu izađem i sjednem, ne bih mogao da živim.
Koliko ti teško pada da odlaziš tamo nakon svega što se izdešavalo?
Jako je teško. Svaki dio kuće, svaka cigla, svaki zidić… Kad odem na plažu sjetim se kako smo se svi kupali zajedno. Teško je odgovoriti. Bigova je ostalo moje mjesto. Mogao bih da živim tamo čitave godine.
Da li si poslije Borine smrti sada više posvećen majci?
– Majka ima 79 godina, a nedavno je doživjela infarkt. Idem kod nje s maskom. Ona mi prilazi, a ja kažem: “Bježi od mene, da li si normalna”. Ona ima ugrađen stent na srcu i od tog infarkta spada u rizičnu grupu srčanih bolesnika. Dokle god vlada korona, ja moram da pazim kad odlazim kod nje. Nema ljubljenja i grljenja. Mislim da je prezdravila, ali ona ima epilepsiju od prije 100 godina. Pije lijekove, ali najblaži je oblik. I kad je doživjela infarkt, nije pala na ulici već je osjećala da ne može da diše i da je nešto guši. Kad smo otišli u Urgentni centar, odmah su je operisali i ugradili stent.
Kako se snalaziš u takvim situacijama kada znaš da sada ti imaš vrstu odgovornosti prema njoj? Praktično kao da ste zamijenili uloge…
– To je osjećaj najbliži tome da treba da vratiš dug. Kad si bio mali, sve ono što su činili za tebe sad ti moraš za njih. Zbog infarkta se viđamo svakodnevno. Moja mama je završila baletsku školu u Zagrebu i mogla je da ostane tamo da bude prvakinja. Ali, htjela je da dođe u Beograd sa Borom, iako je znala da je ovdje mnogo jača konkurencija u njenom poslu u “Narodnom pozorištu”. Zapravo, žrtvovala je sebe da bih ja imao i majku i oca. Kada su se roditelji razveli, ona je mogla da me povede u Zagreb. Baš dok je bolesna sad, pričali smo o tome i prisjetili se prošlosti. Baš se nekako otvorila sad pod stare dane i pričala šta je zapravo bilo. Ona je žrtvovala svoju karijeru jer je rasla bez oca. Nije željela da ja to osjetim, zato je i zadržala lijep odnos s Borom poslije razvoda. U braku su se svađali, kako su se razveli sve je postalo divno.
(Nova.rs)
